Visina plaća uvijek je aktualna tema, zbog rasta cijena, teškoća zadovoljavanja temeljnih potreba za mnoge, ali i odlaska naših radnika u inozemstvo. Moramo biti svjesni i da se demografske promjene upravo odvijaju kroz radne odnose. Podizanje minimalne plaće u idućoj godini na 970 eura bruto nije dovoljno samo po sebi.
- More slabije plaćenih poslova. Medijalna plaća u rujnu 2024. iznosila je 1.129 eura neto, a minimalna oko 677, dakle 1/2 svih naših radnika, njih oko 875.000, prima plaću između 677 i 1.129 eura neto i pliva među tih 450 eura. Ispod prosječne plaće 1.322 eura neto, nalazi se gotovo 2/3 naših radnika. U moru slabije plaćenih poslova, radnici pokušavaju naći bolji posao. Jedino što im danas ide u korist je široka ponuda upravo takvih poslova i niska nezaposlenost, nedostatak radne snage i nedostatak ljudi uopće.
- Povećavanje osnovica osiromašuje niže plaće. Uobičajeni način povećavanja plaća, da se za postojeće koeficijente samo povećava osnovica, nastavlja osiromašivati niske plaće većine radnika. Ovaj način pokazao se posebice neprimjeren u vrijeme posljednje krize i inflacije, jer su upravo radnici s nižim plaćama imali najviše potrebe za povećanjem plaća, njima je nedostajalo najviše novca kako bi podmirili temeljne životne potrebe, a dobivali su najmanja povećanja. Stoga su mnogi sindikati u kolektivnim pregovorima pribjegavali drugačijim rješenjima, kroz korekcije koeficijenata, ili jednostavno s jednakim bruto ili neto dodacima na plaću, sve s ciljem da svi radnici prime isti iznos povećanja. Samo kroz višestruki razvoj plaća, kombinacije s povećanjem osnovice i korekcijama koeficijenata, ili nekim drugim rješenjima, može se razvijati pravedniji sustav plaća koji je održiv za sve.
- Uravnilovke smanjuju motivaciju. S gomilom nižih plaća urušava se vrednovanje rada prema složenosti posla te nestaje sistematizacija radnih mjesta. Sve više uravnilovki loše je za motivaciju radnika. Uz to kod mnogih poslodavaca oslabile su ili potpuno rashodovane kadrovske službe. Neki poslodavci gase vatre dajući veću plaću prema trenutnoj potrebi i glasnoći osobnih zahtjeva pojedinaca. Radnici pak uočavaju nepravde i to je još jedan od izvora njihovog nezadovoljstva. Kap koja prelijeva čašu je loš odnos prema iskusnim i odanim radnicima. Da bi privukli nove radnike, poslodavci im nude čak i veću plaću. Stoga, sve plaće moraju kvalitetno napredovati – da ta harmonika, koja je danas previše stisnuta u svojoj sredini, ne ostane bez zraka.
- Stalna potraga za boljim poslom i urušavanje struka. Od radnika koji su prije nekoliko desetljeća bili gotovo inertni i cijeli radni vijek proveli na jednom mjestu, danas imamo radnike koji su preaktivni, stalno traže bolji posao. Cilj im je naći bolje plaćen posao, a ako već to nije moguće, onda barem sigurniji posao, s umjerenijim tempom rada, primjerenijim radnim i slobodnim vremenom, boljim međuljudskim odnosima i sl. Ovaj skok iz inercije u hiperaktivnost ima svoju cijenu. Iako to mnogi poslodavci neće otvoreno priznati, današnja pretjerana fluktuacija stvara im ogromne probleme. Teško zadržavaju iskusne i obučene radnike, troše sve veće resurse za nalazak novih koji im ubrzo ponovno odlaze. Radnici ne samo da mijenjaju poslodavce, mijenjaju struke, mijenjaju zemlje. Ovakvim trendovima neminovno se urušava ono što se nekad zvalo – struka.
- Nestaje srednji sloj. Dugoročan trend obezvređivanja plaća, uvjeta života i socijalne države dovodi to toga da srednji sloj našeg društva izumire. Ovo se ne događa samo u Hrvatskoj. Sve je šira baza građana i radnika na dnu, uz sve manji broj onih koji se strmo uspinju prema vrhu. Dok se većina dolje jedva pomiče, pri vrhu se piramida uzdiže eksponencijalno. Unatoč parolama o boljim poslovima, znanju, inventivnosti i tehnologijama, istina je da kapitalizam stvara sve veći broj slabije plaćenih poslova. S druge strane, plaće pojedinaca olako se dižu u nebo. Prema anketama Eurostata u 2023. godini, 39% naših građana izjavljuje da ne može ni tjedan dana na more, 41% ne može podnijeti nikakav izvanredni trošak, a 2/3 naših građana izjavljuje da „teško krpa kraj s krajem“. Što drugo nego konstatirati da gotovo 2/3 naših građana ustvari predstavlja niži sloj.
- Niži sloj se prezadužuje da živi kao srednji. Uz svesrdnu podršku banaka mnogi građani zadužuju se preko svih granica. Iako nemaju dovoljno za vlastitu nekretninu, za auto, za ljetovanje, iako nemaju dostatne plaće za kvalitetan standard i život. Iako nemaju kao srednji sloj, mnogi se trude trošiti kao srednji sloj podržavajući tako ovaj potrošački sustav. Troše koliko bi trebali imati, ali to nemaju. Tako završavaju još dublje u spirali niskih primanja i sve većih dugova, s još manjim šansama da se izvuku iz gliba. Oni realniji, kupuju kartu za odlazak u inozemstvo. Zato nam danas nedostaje naših radnika, a ne budemo li dovoljnim tempom podizali plaće, nedostajat će ih još i više.
- Magnetizam odvlači naše ljude i povećava demografske deficite. To je poput fizike. Pozitivan naboj visokih plaća zapadne i sjeverne Europe, privlači nas zbog osjetnog minusa plaća na našoj strani. Jedino što mi možemo jest da naš minus bude što manji u odnosu na europski plus – i taj magnetizam će oslabjeti. Gotovo nitko zbog posla ne seli u jeftine zemlje, nego samo u one gdje se može dobro zaraditi!
- Spriječiti demografsku katastrofu i zamjenu stanovništva kroz „utrku prema dnu“. Demografske promjene utječu na radne odnose, ali moramo biti svjesni da se one upravo i odvijaju kroz radne odnose. S ovako negativnom stopom nataliteta, ovi procesi ubrzo bi za Hrvatsku mogli imati dalekosežne posljedice. Sve većom liberalizacijom dolaska stranih radnika skreće se pozornost s ozbiljnosti ovih problema. Mnogi poslodavci se prestaju truditi podizati prava domaćim radnicima da bi ih zadržali. Prazna radna mjesta popunjavaju strancima koji dolaze iz zemalja znatno nižeg standarda i pristaju na to. Tako se otvara „utrka prema dnu“ u kojoj strani radnici, ni krivi ni dužni, već iskorištavani, pridonose širenju bazena loše plaćenih poslova i ruše standarde u zemlji u koju dolaze. Bez integracije oni će se getoizirati, a u njihovim grupama otuđenim od ostatka zajednice rast će nezadovoljstvo te će u konačnici doći do ozbiljnih poremećaja i pucanja homogenosti društva po svim osnovama. Da stvar bude gora, i mnogi naši radnici odlazeći u bogatije zemlje također prihvaćaju poslove koji su tamo slabije plaćeni, pa i oni sudjeluju u istoj utrci prema dnu samo na drugoj lokaciji i na višoj razini.
Zato sve plaće, posebice niže i srednje, moraju nastaviti rasti!
