Nismo na vrijeme obraćali pažnju na vrijeme. Baš kao i klimatske promjene umjetna inteligencija ulazi u naše živote. Malobrojni upozoravaju na mnogobrojne opasnosti, od grešaka algoritama, pogubnih učinaka na mlade generacije, alijenacije, pretjeranog nadzora, gubitka društvenih sloboda, do odlučivanja računala umjesto čovjeka u konačnici i fizičke zamjene čovjeka s robotom.
Spirala poricanja
Prevelik je broj onih koji samo odmahuju rukom. Dovoljno je da nam samo na tjedan dana padne malo snijega i zaboravimo. Moramo brojati i sve pahulje u Americi, a Trumpu je dovoljna jedna mećava opet negira globalno zatopljenje. S druge strane sam sebe svakodnevno demantira najavama vojne na Grenland. Svoju želju da uđe u udžbenike novije američke povijesti (stariju su ionako izbrisali) sigurno neće ostvariti jer je svojim trupama kročio na beskrajno prostranstvo leda i snijega. To može samo bude li zapisan kao vizionar koji je na vrijeme prisvojio Zelenu zemlju.
Umjetna inteligencija još nas lakše drži u poricanju. Kod globalnog zatopljenja barem smo većinom svi suglasni da je loše. Umjetna inteligencija je pak zabavna, poput droge, a njezini negativni učinci skriveni su iza šarenih kuglica kojima nas zasipava. Ona nas zove poput moderne sirene, zavodi nas, uvlači se u naša tijela i živote, a mi ne razmišljamo hoće li nas u jednom trenu samo povući prema dnu.
Što više ovisimo o tehnologiji to ćemo teže ozbiljno pristupati njezinom reguliranju, kontroli i ograničavanju. Promjene s umjetnom inteligencijom nastupaju puno brže od globalnog zatopljenja. Budu li i dalje vođene rastućim apetitima onih već sad imaju daleko previše, na pomolu je, ne blago zatopljenje, već globalni uragan. A uragan ostavlja pustoš. No i dalje gotovo nitko da pogleda u nebo. Pandorina kutija je otključana i kad-tad će se širom otvoriti.
I čovjek stvori AI
To je neminovno, kako god pogledamo.
Evolucijski. Majmun se spustio sa grane, razvio se i ugledao svoj odraz u vodi, postao svjestan. S vremenom on postaje današnji čovjek. Taj isti čovjek sada na kopiju svojeg mozga i inteligencije stvara umjetnu inteligenciju, ali koja može tisućama puta više i brže prikupiti, analizirati i obratiti podatke. Samo je pitanje vremena kada će i ona ugledati svoj odraz, ako već nije.
Religijski. Stvari su još jednostavnije. I Bog stvori čovjeka na svoju sliku. Čovjek postaje novi stvoritelj i stvori robota na svoju sliku. Da baš uporno ga pokušava stvoriti na svoju sliku.
Zaboravljamo i Murphyjev zakon: “Sve što može poći naopako, poći će naopako”, izreku koja je nastala je 1947. godine kao inženjersko pravilo o važnosti predviđanja pogrešaka (izvor: AI pregled na Googleu).
Kako god gledali sama riječ nam govori „umjetna inteligencija“. To je cilj kojem težimo, to razvijamo, to ćemo razviti, a vjerojatno će nakon toga ona nastaviti razvijati samu sebe. To je naš današnji Ikarov let.
Utišana upozorenja
Čini se da su upravo sindikati među rijetkima što upozoravaju da nam mogu izgorjeti krila. Na opasnosti upozorava UNI Global Union, mi pišemo u našem listu, prateći Hrvatski sindikat telekomunikacija upozoravali smo i kroz dvije panel rasprave, činili to i drugim medijima. Krajem siječnja sudjelovali smo i u Okruglom stolu u organizaciji Ureda za socijalno partnerstvo: „Kod koji upravlja životima – Demokratska kontrola algoritama na hrvatskom tržištu rada.“
Sindikati su i ovdje upozorili na opasnosti predaje palice upravljanja u radnim odnosima s čovjeka na računalo. Jasno smo dali do znanja da ne želimo da radnici postanu digitalni magarci, ljudsko tijelo koje služi umjetnoj inteligenciji. Ne želimo da umjetna inteligencija odlučuje o našim sudbinama.
Poslodavci su više očarani mogućnostima novih tehnologija, nego rizicima koje nose. Ističu da se ne smije kočiti razvoj kakav god on bio. Umjerena regulacija, uvjereni su, biti će dovoljna. Konkurentnost im je u fokusu. Sindikatima se pak od te riječi diže kosa na glavi, jer znamo što to najčešće znači, niža prava, žešći tempo rada ili gubitak posla.
Predstavnici Vlade uzdaju se u Europsku regulativu koja će se uskoro početi primjenjivati. Sindikati pozdravljaju regulativu, ali upozoravaju kako je ona apstraktna, i radniku i poslodavcu nerazumljiva, te bi mogla ostati puno mrtvih slova na papiru. Upozoravaju da će biti potrebno mnogo napora da propisi iz ovog područja pravodobno zažive u praksi.
Svaka rasprava je dobra. I ovdje je razmijenjeno puno zanimljivih informacija i različitih stavova. No brine kako su stavovi s ovog okruglog stola preneseni prema javnosti. Unatoč upozorenjima koje su iznijeli sindikati i dio predstavnika akademske zajednice, poruke u medijima su više afirmativne: umjetna inteligencija je tu, ona ulazi u naše živote, to je mogućnost rasta i konkurentnosti, a regulativom ćemo spriječiti da ne bude negativnih posljedica. Izgleda da bi glas onih koji traže jasno zauzdavanje umjetne inteligencije i njezinog utjecaja na čovjeka, koliko god bio taj glas glasan, u medijskom prostoru mogao biti utišan.
Što je s „Tonkom“?
Zvučat će avangardno, na kraju okruglog stola nisam stigao pitati: „Što je s Tonkom?“ Na početku skupa među sudionike ušetala je „Tonka“, robot niske građe kojeg su obukli u crnu kecelju, valjda da ne bude gola. Ona je glasno protestirala zašto nije pozvana na okrugli stol o umjetnoj inteligenciji, kada se već govori o njoj (radnicima takvo što često zvuči poznato).
„Tonka“ je imala samo jedno veliko plavo oko. Dok je strpljivo odgovarala na pitanja okupljene publike zvučala je kao simpatična kontinentalka srednjih godina, gotovo kao dobra pametna baka puna životnog iskustva. Zakupljeni ovom atrakcijom, podsjetili smo me na bjelačku aristokraciju prije petstotinjak godina, koja u čudu gleda tamnog stanovnika centralne Afrike i doživljava ga ko majmuna koji govori. On stoljećima nije imao nikakva prava i tretiran je poput životinje, a sve uz trivijalno objašnjenje da on ne može racionalno misliti, imati pravu svijest ni dušu bijelog čovjeka.
Takvi smo mi ljudi. Većina se zabavljala „Tonkom“ a njezin protest shvatili su kao prigodnu šalu. Možda je i bila tako programirana. Dobila je mnogo pitanja, od kolektivnog pregovaranja do navijanja u nogometu, ali nisam čuo da je netko pita što ona misli, osjeća li nešto, želi li biti slobodna. Svi su prihvatili da je ona i dalje ništa, da je stroj kojeg možemo ugasiti i na njega objesiti kaput. Možda je danas još i tako, ali sigurno neće zadugo. Ta površnost pristupanja cijelom problemu pokazuje koliko smo mi svi ljudi u svojoj srži oholi. Koliko smo nespremni za ono što si sami spremamo.
Jesmo li mi novi majmuni?
Evolucija je neminovna, a mi smo joj odlučili otvoriti vrata izvan granica biologije. Mi (ne ja i vi, nego oni) stvaramo novu inteligenciju. Idu li impulsi kroz krv i meso, ili kroz žice, je li mozak, ili čip? Svejedno je. Sad to još nazivaju i strojno učenje. No, što zna i ljudska beba? I ona je prazna ploča. I mi cijeli život učimo, školujemo se, pa potom na temelju znanja i iskustva pohranjenih u nama donosimo odluke. Iako „umjetna“, ta nova inteligencija ima potencijal da u svojem znanju, sjećanju i procesima bude milijun puta učinkovitija od nas. Ona u sebe može učitati sve (ne)znanje svijeta i generirati ga. Kad-tad će ga moći transformirati i producirati, a mi joj idućih petstotinjak godina namjeravamo pristupati čovjeku iz Afrike, majmunu koji je naučio govoriti. To neće potrajati. Ili ćemo tom čudu dati prava koja zaslužuje, ili ćemo ga morati na vrijeme ugasiti, ili će ih ono samo prisvojiti.
Hoćemo li završiti kao u filmskom klasiku „Planet majmuna“, u kojem majmuni ponovo preuzmu planet nakon što ga je čovjek uništio? Pitanje je samo tko će u ovoj priči biti čovjek, a tko majmun. Pravog majmuna u njoj sigurno više nema. Dok se mi i dalje igramo našom novom igračkom, i mi sami za nju možemo postati majmuni što govore.
PS: Da, gornju ilustraciju sam napravio za 5 minuta uz pomoć umjetne inteligencije. Poštenije je reći da ju je napravila umjetna inteligencija, a moja inteligencija je samo napisala grube želje. Tekst sam napisao sam, da ga je pisala umjetna inteligencija vjerojatno bi bio puno bolji.
