Zemlja lokalnih (ne)moćnika

Zemlja lokalnih (ne)moćnika

Porezna reforma, koju uvodi Vlada Republike Hrvatske, predmet je rasprava u cijeloj zemlji. O izmjeni propisa odlučivat će Hrvatski sabor, ali u konačnici presudnu odluku imat će lokalna samouprava.

Regionalni razvoj potiče se na razini Europe i mnogih zemalja svijeta, pa i u Hrvatskoj. No, problem je što Hrvatska svojom veličinom odgovara regiji u nekoj većoj državi. Njemačka sa svojih 16 saveznih pokrajina (zemalja) ima više od 80 milijuna stanovnika, najveća joj pokrajina ima gotovo 18 milijuna stanovnika, a skoro sve redom broje nekoliko milijuna, u prosjeku svaka više od Hrvatske. Istina, ima tu još i 438 okruga. Što tek znači regija ili oblast u Kini, Rusiji, Brazilu, ne trebamo ni opisivati.

Manji od nečijih regija, a imamo 555 gradova i općina

S druge strane, u Republici Hrvatskoj s manje od 4 milijuna stanovnika: „Ustrojeno je ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova te 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županija. Grad Zagreb, kao glavni grad Republike Hrvatske, ima poseban status grada i županije, tako da je u Republici Hrvatskoj sveukupno 576 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.“ – stoji na stranicama Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije.

Ako je na zadnjem popisu iz 2021. godine Hrvatska imala 3.871 .833 stanovnika, to znači da u našim županijama u prosjeku živi 184.373 žitelja, a prosječni grad ili općina ima tek 6.976. stanovnika. Na tako skromne brojke ni raspored nije jednak, mnoge županije su puno manje, najmanja općina ima 137 stanovnika, a znamo da je najveći Grad Zagreb, koji broji 767.131 stanovnika.

Stvaranje slike koliko je Hrvatska rascjepkana važno je dovesti u relaciju s ovlastima koje se tim komadićima dodjeljuju u promociji regionalnog, prečesto bolje reći mikro-lokalnog razvoja.

Svaki (grado)načelnik je poreznik

Vezano za porez na dohodak, država od 2025. predviđa smanjenje gornjih granica do kojih lokalna samouprava može određivati nižu i višu stopu poreza na dohodak. Tako će općine moći odrediti nižu stopu, do 20 posto umjesto sadašnjih 22, a gradovi s manje od 30.000 stanovnika do 21 posto umjesto sadašnjih 22,4. Veliki gradovi i sjedišta županija moći će odrediti nižu stopu do 22 posto, a ne do sadašnjih 23, dok Grad Zagreb može do 23 posto, umjesto 23,6. Što se tiče više stope, koju ionako gotovo nitko neće plaćati, općine će je moći propisati do 30 posto, a ne kao sada do 33, gradovi će moći do 31 posto, umjesto 33,6. Veliki gradovi penju se do 32 posto, umjesto 34,5, a Grad Zagreb moći će ići do 33 posto, umjesto 35,4. Dakle, viši porezi i na ovaj način se spuštaju. Ove porezne izmjene zahvatit će kao ograničenje vjerojatno 66 jedinica lokalne samouprave, koje sada imaju veće stope.

Kako vidimo, o visini konkretnih stopa poreza na dohodak, u danim okvirima odlučuje lokalna samouprava. Već i ovdje u pojedinim slučajevima ima općina koje poštuju veću razliku (npr., nižu stopu odredile su na 15%, a višu na 30%), ali ima i onih koje su minimizirale razlike između niže i više stope poreza (npr., nižu stopu na 20%, a višu na 25%).

Ako govorimo o ujednačenoj poreznoj politici, a ona bi barem principijelno takva trebala biti prema radu, svaki (grado)načelnik ne bi trebao imati vlastitu poreznu politiku barem ne u pogledu omjera i progresivnosti kojom se oporezuju visoke plaće.

Provodit će priuštivo stanovanje?

Država ide dalje. Najavljuje porez na nekretnine od početka 2025., a plaćat će se sukladno odluci općine ili grada, u rasponu od 0,6 do 8 eura po m2. Plaćat će se na nekretnine u kojima vlasnici ne žive, ili ih nisu dali u dugoročan najam. Dakle, ovaj porez će samostalno donositi svaki onaj načelnik i gradonačelnik, bez obzira na to rukovodio sa 137 ili 767.131 duša.

Cilj poreza na nekretnine treba biti priuštivo stanovanje, da se njime potakne davanje praznih stanova u najam. Onaj tko je investirao u stan, ne treba ga držati praznim i tako uzimati životni prostor drugima. Ako želi baš tako nastaviti, neka plati porez koji bi platio da je stan iznajmio. Takva bi trebala biti logika. Pritom obiteljske kuće i kuće za odmor uopće ne bi trebale biti u istoj kategoriji, jer nemaju identičnu svrhu ni vrijednost po m2.

No, cilj cijele mjere treba biti prikupljanje sredstava koja će se dalje investirati u priuštivo stanovanje, konkretnu gradnju povoljnih stanova za ranjive skupine, mlade i njihove obitelji, u konačnici i postupnu normalizaciju tržišta nekretnina. Kako ćemo to ostvariti na razini cijele države, ako imamo 555 samostalnih (ne)moćnika i njihovih vijećnika? Svaki od njih imat će vlastitu logiku i politiku. Stoga se nameće bojazan da će razvoj priuštivog stanovanja uz nekoliko odličnih primjera biti osuđen na previše nikakvih.

Opasna (ne)moć

Opasnost ne stoji samo u moći lokalnih čelnika, još je opasnija njihova nemoć. Pogotovo u malim sredinama, čelnici se moraju dodvoriti glasačima koji su često njihovi poznanici, suradnici, prijatelji, pa i članovi obitelji. Kako njima odrediti porez? Kako ih kasnije pozdraviti na ulici i dobiti njihov glas? Ili obrnuto. Zašto ne podići porez svima koji u našem mjestu imaju kuće za odmor, a nisu prijavljeni i nisu moji glasači? Mjesto je ionako prazno cijelu zimu, a neka ovi vanjski barem više uplate u našu blagajnu.

Propuste urbanizma ispravit će porezom?

Kroz porez na nekretnine želi se očito kazniti pretjerana izgradnja i apartmanizacija obale. Tu je za prve dvije zone Vlada dala puno jasnije okvire i digla donje granice za više od 600 i 400 posto. Ali i tu se već pokazala (ne)moć lokalne samouprave. Jer ako netko izgradi 10 apartmana odnosno zgradu od 500 kvadrata na parceli od 600 kvadrata, umjesto manje obiteljske kuće – to je nedvojben problem urbanizma.

Tko donosi prostorne planove, tko dijeli dozvole, tko provodi nadzor? Ako su podbacili na tom planu, ako su kapital, zarada od prodaje, dozvola i komunalnih doprinosa pobijedili nad njihovim vlastitim prostorom, kako očekivati bolji rezultat sada? Mnogi godinama nisu u stanju odrediti javne puteve, izvršiti nužna izvlaštenja, ne mogu napraviti šetnice jer njihovi rođaci stavljaju ograde u more. Ispuštaju se fekalije u more, iako su ubrani milijuni na komunalnim doprinosima, kojima je trebalo razviti komunalnu infrastrukturu. Valjda se zato taj doprinos zove komunalni?

Kako očekivati da će svi oni sada odrediti odmjeren porez na nekretnine, a sve s ciljem da stečena sredstva usmjere u daljnju gradnju priuštivih domova? Svaka čast onima koji će to učiniti, ali bojim se, mnogi dobivaju novu zvečku u ruke.

Živi bili, pa vidjeli.