Nas nekolicina iz srednje škole okupili smo se kako bi posjetili grob davno preminulog prijatelja. Krenuli smo kraćim putem, sporednim ulazom u groblje. Očekivali smo da će na ulici biti nekoliko prodavača sa cvijećem. Bio je radni dan i nikoga nije bilo. Pomalo zbunjeni, zapitali smo se što sada. Većina je bila za to da na grob odemo bez cvijeća. Tada se javio jedan od nas. Rekao je:
– Ako nešto radimo, hajde da to radimo kako treba.-
Vratili smo se na glavni ulaz, kupili cvijeće i otišli do groba našeg kolege iz razreda.
Kult rada
Ta mala epizoda navela me na razmišljanje. Podsjetila me na to da je jedna od naših balkanskih navika ta da mnoge stvari radimo onako, preko volje. Da ne upotrijebim onaj narodski izraz za nonšalantno obavljanje posla. Sva zbivanja sada promatramo kroz krizne naočale. I nakon te scene sa groblja, zapitao sam se nije li to naše neozbiljno shvaćanje posla jedna od uzroka problema s kojima se suočavamo. Mnogi od nas stvari ne rade kako treba. Svatko do nas iz iskustva zna kako je teško doći do neke obavijesti ili usluge koju nam pružaju različlite državne institucije. Ima činovnika koji se prema strankama odnose s visine, pokazujući svojim ponašanjem da im je ispod časti raditi posao za koji su plaćeni. Ali eto, život ih je prisilio da se bave tim za njih ponižavajućim aktivnostima.
Ima takvih primjera i drugdje. Davno je poznat podatak o velikom broju bolovanja koje koriste bolesni ali i zdravi da bi obavili svoje privatne poslove. Beskrajne su liste čekanja po bolnicama, no kada se plati privatna usluga, odjednom liječnici postaju izuzetno radišni. Bezbrojni su primjeri koji govore da mnogi svoj posao ne smatraju ozibljnim, često se radi ne onako kako treba već se obaveza želi što prije skinuti s vrata. Uostalom, podatci o produktivnoosti rada, koja je nekoliko puta niža od one u razvijenim zemljama, govore da nije sve u tehnološkoj opremljenosti.
Druga strana medalje
Postoji i druga strana medalje. Ona koja govori o tome da je u našem tranzicijskom i neoliberalnom društvu rad manje ili više obezvrijeđen. O tome je do sada sve rečeno. Poslodavcima je visoka i minimalna plaća koje je nedovoljna za bilo kakav život. Mnogima se plaća ne isplaćuje, ne plaćaju se prekovremeni sati, radi se od jutra do mraka.
Kad se sve to zbroji, postaje jasno da tranzicija u Hrvatskoj ni izdaleka nije dovršena. Ona se mora provesti i na polju rada. Potrebne su promjene u odnosu prema radu, ali čak i prije u odnosu kapitala prema radnicima. Očito je da nas čekaju godine dok Hrvatske ne postane zemlja u kojoj se radi onako kako se treba raditi, kako s pozicije rada tako i pozicije kapitala.
