Početak godine obilježen je stampedom nezaposlenih na zavod za zapošljavanje. Jedna tvrtka propada za drugom. Točno je da je riječ o neuspješnim tvrtkama koje se nisu potvrdile na tržištu. No, isto je tako točno da za to sigurno nisu krivi radnici koji su u njima radili. Krivi su vlasnici bilo da je riječ o državi bilo o privatnicima. Sada se događa to da ceh ne plaćaju krivci za te propasti već žrtve. Jedino radnici plaćaju teret zatvaranja tvrtki. Oni nemaju za osnovne životne potrebe, ostaju bez stanova jer ne mogu plaćati kredite, štrajkaju glađu ili plaču pred televizijskim kamerama. Onima koji su doveli do tih ljudskih tragedija, ne pada ni vlas sa glave. Oni i dalje mogu dan uživati i u ptičjem mlijeku.
Problemi dugi dvadeset godina
Naravno, pogrešno je za nastanak tih problema optuživati sadašnju koalicijsku vlast. Problemi su nastali već na samom početku tranzicijskog procesa kada je politička i poduzetnička nomenklatura bila uglavnom orijentirana na pljačku, a malo ili nimalo na pozicioniranje hrvatskog gospodarstva u složeni sustav globalnog kapitalizma. Zato sada imamo uništenu industriju, velike dugove, trećinu siromašnog stanovništva i sloj bogataša koji su do svog bogatstva došli na krajnje sumnjiv način. Tome treba dodati nepovoljno gospodarsko europsko okružje koje već godinama klizi na rubu krize.
Za nagomilane probleme nova vlast nije kriva ali nije ni našla rješenje za njih. Slanje tvrtki u stečaj, koliko god bilo u pojedinim slučajevima opravdano, ne predstavlja neku veliku mudrost. Za to nije potrebna neka posebna inteligencija, takve poslove, da karikiramo, u krajnjem slučaju može raditi i malo dijete. Posluješ s gubitkom? Ključ u bravu! I to je to.
Što nakon toga? Gdje će raditi radnici Dalmacijavina, brodogradilišta u Kraljevici, Jadrankamena, Diokija i čitavog niza nekada uspješnih tvrtki koje se sada nepovratno urušavaju. Nakon godine i pol likvidacije tvornice Kamensko, više od četiri stotine radnica te tvrtke je i dalje bez posla. Praktički ni jedna od njih nije našla novo radno mjesto.
Što je s novim tvornicama?
Umjesto da se koncentrira na stvarno rješavanje postojećih problema, nova vlast podgrijava staru priču o privatizaciji tvrtki koje su u državnom vlasništvu. Spominje se Petrokemija, Hrvatska poštanska banka, Croatia osiguranje. Kada bi se te tvrtke i prodale po najpovoljnijoj cijeni, privatizacija neće otvoriti ni jedno novo radno mjesto. Realnije je da će broj zaposlenih što više biti smanjen jer privatni vlasnik želi ostvariti što veći profit i to na račun smanjenja troškova rada. Takvi procesi se odvijaju ili su se odvijali u manje ili više svim tvrtkama koje su privatizirane. Privatizacija može privremeno popuniti rupe u državnom proračunu, ali to je učinak kratkog roka trajanja.
Naravno, izlaz je u otvaranju novih tvrtki , prije svega proizvodnih, a ne u prodaji već postojećih. U razvijenim, normalnim kapitalističkim zemljama država osigurava odgovarajuće uvjete za poslovanje, a na privatnoj je inicijativi da održava postojeće poslove i da ih dalje razvija. Na žalost, u Hrvatskoj taj mehanizam ne funkcionira. Kakvi su naši poduzetnici, pokazuje primjer tvrtke Bilokalnik koja je propala i koja radnicima duguje za plaće i otpremnine. Vlasnik te tvrtke je nitko drugi nego predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca. Ako je takav predsjednik, kakvi su tek drugi poslodavci. To se iz aktualne gospodarske situacije u Hrvatskoj dobro vidi.
Rješenja za izlazak Hrvatske iz krize tek treba naći. Smanjenje proračuna, neke nove kadrovske križaljke i ostale kozmetičke mjere neće nas spasiti. Kolone nezaposlenih postaju nepregledne, sada u Hrvatskoj posao ne mogu naći ni mladi ni stari, ni žene ni muškarci, ni obrazovani ni neobrazovani. Hrvatski radnici nisu zaslužili takvu sudbinu.
