Tko će raditi i zarađivati?
Priča o štednji, rezovima, kasnijem odlasku u mirovinu i manjim socijalnim pravima ustvari je priča o demografiji. O znanosti koja prebrojava koliko ima mladih, koliko starih, koliko se ljudi rađa, a koliko umire i onda te podatke imamo kao statistiku. Dok se ne dogodi neka kriza. Tada otkrijemo da je četvrtina stanovništva Europe starija od 65 godina, a prognoze govore da će ih na polovici ovog stoljeća biti više od polovice. Bit ćemo sve stariji i bit će nas sve manje… A tko će raditi i zarađivati? Od čega ćemo živjeti? Tko će nam osigurati mirovine?
Francuzi, Njemci, Amerikanci
Zbog ideje da u penziju mogu “tek” sa 62 godine umjesto sa 60, kao sada, Francuska kuha. Nijemci, s druge strane, kuhaju zbog činjenice da “lijeni” Francuzi idu u penziju već sa 60, dok se njima dobna granica podiže sa 65 na 67 godina. Deficit francuskog mirovinskog sustava danas je 11 milijardi eura, a 2050. bit će više od sto milijardi eura! Na europske nevolje Amerikanci odgovaraju otprilike ovako: “Desetljećima ste pljuvali Ameriku da je nehumana i uzdizali sebe kao poštena i humana društva u kojima svi imaju pravo na socijalnu pomoć, godišnji odmor, pristojnu mirovinu, kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, u kojima ljudi rade manje, a imaju više nego Amerikanci… Razmetali ste se svojim blagostanjem i visoke poreze pretakali u sigurnost od rođenja do smrti. Sada ste prezaduženi. Ne znate kako se izvući iz krize.”
Demografska slika ne nudi optimizam
Ova kriza definitivno znači kraj socijalne države kakvom se Europa hvalila proteklih pedeset godina. Ona nije zauvijek nestala, ali njeno zlatno doba sigurno se neće vratiti za života današnjih generacija. Bit će sve gore, jer dužnička kriza u najbogatijim zemljama prvo iz proračuna izbacuje takozvane socijalne troškove, premda bi se moglo dugo raspravljati jesu li obrazovanje i zdravstvena zaštita socijalni trošak ili ulaganje u budućnost. No, porezni su obveznici sve siromašniji i neskloni plaćati galantnost svojih političara prema svim biračima, a demografska slika ne nudi optimizam niti za vrijeme kad ekonomska kriza jednom prođe.
Sindikati se mogu koliko ih volja, boriti za ranije umirovljenje, kad iz godine u godinu postaje sve teže pronaći novac za sve više mirovina. Sve je više onih s pravom na mirovinu. Sve manje onih koji rade i pune fondove za isplatu mirovina.
Borba za radno mjesto
Kada prođe prvi šok zbog žestokih mjera štednje, prava će borba voditi za pravo na rad, pravo na sigurnu plaću za taj rad, i za pravo svih koji mogu raditi da i dobiju svoje radno mjesto. Bit će to i borba za pravo starijih od 60 godina da dobiju posao kad već neće moći u mirovinu. A socijalna država bit će ona koja najvećem broju svojih stanovnika omogućava sva ta prava i osigura egzistenciju onima koji ne mogu sami za nju zaraditi. Ali ne i onima koji bi mogli, no ne žele. Morat ćemo se brinuti svaki za sebe!?
