Izborna kampanja se zahuktala, stranački “telali” rastrčali se na sve četiri strane, pljušte obećanja (ludom radovanja) o “boljem životu” (što već slušamo dvadeset godina), a kao šlag na tortu traje suđenje Ivi Sanaderu, donedavnom prvom čovjeku HDZ-a i premijeru hrvatske Vlade, optuženom za ratno profiterstvo i korupciju. A upravo je on bio predvodnik i izborni pobjednik na parlamentarnim izborima 2007. godine. Obećao je narodu “brda i doline” – i što mu je ostavio? Jad i bijedu, prijevaru i javnu sramotu.
Ovi danas, stari, novi, i podnovljeni, programski kadrovski, sada se iščuđavaju što nam se to dogodilo i događa, kao da su došli s drugog planeta. Pred noge narodu bacaju ostatke nade i vjere u “bolje sutra”, a pedeset milijardi eura vanjskoga duga i mase nezaposlenih (pretežno mladih ljudi) lutaju ulicama bez plana i cilja kamo da krenu, s kime, što im je činiti sa svojim životom.
Političke stranke nude izborne programe u okviru već zadanih i potrošenih političkih i ekonomskih gabarita, u kome neoliberalistički koncept razvoja društva nema alternative. To je, prvi put u povijesti da neko društveno stanje ili pojava imaju tretman dogme, da se evolucijski hod vremena zaustavlja kao “kraj historije”. I sve nam se to događa u vrijeme kada se taj koncept potpuno urušio tamo gdje je i nastao (u SAD-u), izrodivši financijski kapital kao silu za sebe i po sebi, koji više “ne sluša” ni gazde ni sluge – njegovim čelnicima je dobro, ne znaju što će s novcem (menadžer banke godišnje zarađuje milijardu dolara, a njegova tajnica 15.000 dolara!). I umjesto propitivanja uzroka takvoga stanja i traženja izlaza iz te močvare (traženja alternative), naše se političke stranke natječu tko će biti bolji izvođač radova u propalom društvenom konceptu razvoja. Sve je prazno, bezidejno i beznadno.
Samo da se dokopam Sabora!
Unutar stranaka, manje ili više, caruje demokracija žutih mrava. Između dva izborna ciklusa još može izgledati da se članstvo, svojim dnevnim aktivnostima, bori za neke ideale, koje drži općim dobrom, ali kako se približava dan “D” (izbori), nastaje predizborno komešanje (“tko će kuda”), a onda trk prerasta u galop prema stranačkoj listi za Sabor. Samo da mi se dokopati Sabora, dobre plaće i položaja! Ne izostaju čak i fizički obračuni za što bolji položaj na stranačkoj listi, onaj koji gotovo sigurno osigurava ulazak u “hram veličanstvenih”. A onda – četiri godinice lagodnoga života i, k tome, predstavnik najviše zakonodavne vlasti u državi! O, bože, kako to zvuči gordo!
A što će biti s narodom? Pa, što bude. Kao i do sada – mnogo vike ni za što. Snaga klade valja, a um caruje!
Bit ćemo, kažu zvaničnici, ravnopravni članovi Europske unije. Da, kažemo mi, koji realno promatramo život i odnose u toj Uniji, bit ćemo ravnopravni kao što je danas Slovenija i druge male države – članice Unije, koje su promatrači što u ime Unije kroje Njemačka i Francuska. Najveći doprinos malih je da šute (“Dok se veliki tuku, mali pod stol”, kaže Stjepan Radić), da ne mute vodu. I slušaju! Naglašavam – slušaju. Jer – oduvijek je mala rijeka utjecala u veliku. Da se zna kako to stoji s tom “ravnopravnošću.” “Nećemo više nikada ni Beč, ni Budimpeštu, ni Beograd! “orilo se našim medijima. E, bome, sada jedva čekamo da nam opet neko novo “B” (Bruxelles) sjedne za vrat, jer “tu pripadamo”! Pa, neka nam je sretno!
