Društvena kretanja – Korak naprijed, dva koraka nazad

Društvena kretanja – Korak naprijed, dva koraka nazad

Zbivanja u Hrvatskoj ponekad podsjećaju na Shakespeareovu rečenicu: „Život je priča puna buke i bijesa koju priča idiot i koja nema nikakvog smisla“. Ponekad nam se čini da su nam vrata prema svijetloj budućnosti otvorena da bi se u sljedećem trenutku vratili pedeset ili stotinu godina unatrag. Proces definiranja hrvatskog identiteta još traje i promjene u posljednjih dvadeset i pet godina otvorile su nova pitanja. U svemu time ima dosta lutanja, no, nadamo se da će sve doći na svoje mjesto kada tome dođe trenutak.

Svojedobno su bili intenzivni napori da se hrvatski jezik strogo odijeli od srpskog. Pozorno su se u svakodnevnom govoru i pismu tražile srpske riječi i konstrukcije, štoviše, izrađen je i „Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskog jezika„. Iz knjižnica su izbacivane pa i paljene knjige srpskih autora i knjige tiskane na ćirilici. Oni koji su se držali Krležine da su srpski i hrvatski isti jezik, s time da ga Srbi zovu srpski, a Hrvati hrvatski, proveli su se i provode kao bosi po trnju. U redu. Svaki narod ima pravo na to da njeguje svoj jezik. Međutim, mi u tome nismo dosljedni. Nedavno sam u nekom časopisu pročitao savjete za djevojke koje se spremaju na prvi dejt. Nisam imao pojma o čemu se radi dok mi kći nije objasnila kako se radi o engleskoj riječi date, dakle datum, a prvi dejt označava prvi spoj, čvenk, sastanak. Našao sam se također u čudu kad sam u izlogu picerije pročitao da cut pizze košta deset kuna. Ovog puta sam se sam dosjetio da to vjerojatno znači komadić, trokut pizze.

Pjevači više ne pjevaju na pozornici ili bini već na stageu, postoji čak back stage (ne znam što to znači), u kinima gledamo blockbustere. Taj i taj režiser je u main streamu. Rječnik mi je objasnio da se radi o glavnom potoku, odnosno da taj režiser režira u glavnoj, prevladavajućoj struji.

Nedosljedni smo i na drugim područjima. S društvenim, političkim i gospodarskim promjenama trebalo je doći doba demokracije, pravo na vlastito mišljenje, pravo na različitost i spremnost da se te različitosti uvažavaju. Aktualna društvena zbivanja idu u suprotnom smjeru. Ponovno se agresivno nameće samo jedan stav, svi se žele utjerati u nacionalistički i nazovi domoljubni tor, a svi koji misle drugačije, smrtni su neprijatelji, plaćenici, izdajice, srbokomunisti, jugosrbi, ili u najboljem slučaju Jugoslaveni. U psihijatriji se takvo ponašanje zove regresija, vraćanje u prošlost pri pojavi psihičkih problema. U našem društvu, koje očito nije sasvim zdravo, govori se da rat nije gotov, da postoje neprijatelji s kojima treba odlučno obračunati, Hrvatska navodno vrvi od komunjara, Jugoslavena i drugih mitskih bića i tako redom. Oni koji tvrde da je rat davno završen, proglašavaju se izdajnicima.

Pred nama je dakle dug i težak put stvaranja normalnog društva, moramo sami sebi objasniti što mi u stvari hoćemo. Ne možemo govoriti o demokraciji kada se ponašamo totalitarno, a ne razvija se jezik tako da se pretrpava tuđicama.