U zadnjem tromjesečju prošle godine prvi put nakon šest godina bruto-društveni proizvod porastao je, i to za 0,3 posto. Dosad je za vrijeme krize najbolji rezultat bio onaj ostvaren u godini vladavine Jadranke Kosor kad je postignut nulti rast, odnosno BDP nije ni pao niti narastao. Dežurni optimisti, poput potpredsjednika Vlade za gospodarstvo, Branka Grčića, označili su podatak o porastu od 0,3 posto prekretnicom. Oni realniji smatraju kako se Hrvatska nije odmakla iz krize, štoviše, da tone i dalje. Jer, nekako istovremeno s pozitivnom viješću, došao je podatak da se Hrvatska zadužila za dodatnih milijardu i pol eura. Budući da O,3 posto porasta bruto-društveno proizvoda iznosi oko 150 milijuna eura, dakle deset puta manje od ovog zaduženja, tu nema nikakvog stvarnog rasta, već samo produbljavanje krize.
Kontinuirani pad
Takvo kretanje obilježava čitavo razdoblje nakon promjena iz devedesetih i prelaska u kakav-takav kapitalizam. I u najboljim godinama, onima prije 2008., kad je bruto društveni proizvod rastao tri do četiri posto godišnje, hrvatsko gospodarstvo je realno propadalo jer je porast zaduženosti uvijek bio veći od porasta bruto-društvenog proizvoda. To je bilo tako jer se kroz tih dvadeset i pet godina kontinuirano uništavala gospodarska supstanca, a taj proces se nastavlja i danas. U zadnje vrijeme propali su DOKI i DIOKI, brodogradilište u Kraljevici, Gredelj je blijeda slika nekada velike tvornice željezničkih vozila, propada Imunološki zavod, Kaštelanski staklenici… Svako malo gledamo na televiziji slike očajnih radnika koji rade, a mjesecima ne primaju plaću. O tom kontinuiranom propadanju govori podatak o broju zaposlenih u Hrvatskoj. U 1990. godini broj zaposlenih iznosio je 1,618.204, da bi se taj broj u siječnju ove godine smanjio na 1,290.470. Nestala su 327.734 radna mjesta, otprilike onoliko koliko je danas prijavljeno na zavodima za zapošljavanje. Kada bi se ta armija ljudi bez posla uspjela angažirati u profitabilnim djelatnostima, svi gospodarski problemi Hrvatske nestali bi kao rukom odnijeti.
Hrvatska grca u problemima, bez obzira na to koja se politička opcija nalazi na vlasti. HDZ optužuje sadašnju koaliciju za propast Hrvatske. Istine radi, treba reći da se lavovski dio pada bruto-društvenog proizvoda, odnosno oko 10 posto, dogodio za vrijeme HDZ-ove vladavine. Sadašnjoj kolaciji pripada zasluga za pad od tri do četiri posto, no ipak dovoljno da se nedvosmisleno kaže kako ni ta opcija nije dorasla problemima s kojima se Hrvatska suočava.
Kako dalje?
Prema mnogim pokazateljima, Hrvatska je neuspješna država. Europska komisija predviđa da će u ovoj godini hrvatski bruto-društveni proizvod porasti za 0,2 posto, najmanje od svih država Europske unije. Na listi jadnih zemalja Hrvatska zauzima visoko osmo mjesto, po konkurentnosti smo na začelju ljestvice i tako redom.
Približavaju se parlamentarni izbori. Hoće li doći do promjene vlasti i hoće li se problemi konačno početi rješavati? Zbivanja na aktualnoj političkoj sceni ne ulijevaju optimizam. Sadašnja vlada nije neuspješna samo u gospodarstvu, već se gotovo u svim djelatnostima nailazi se na neučinkovitost i zbrku. U Zagrebu se dvije i pol godine nije mogao izabrati intendant Hrvatskog narodnog kazališta. Odmah nakon imenovanja, novi ministar znanosti i obrazovanja odlazi kod kardinala Bozanića po mišljenje, kao da je Hrvatska nekakav islamski kalifat, poljoprivreda je u rasulu, a ministar zdravstva ide iz gafa u gaf ili se stalno mora opravdavati za kojekakve čudne poslove.
Te slabosti obilato koristi HDZ, koji prema anketama uživa sve veću naklonost birača. Hoće li vjerojatni dolazak na vlast te stranke i njenih partnera dovesti do promjena? Bojimo se da neće. Predsjedniku HDZ-a, Tomislavu Karamarku, ponekad popusti koncentracija pa kaže ono što zaista misli. Tako je prije nekog vremena otkrio kako zamišlja demokraciju kada je izjavio da će nakon dolaska HDZ-a na vlast ustavnom odredbom biti određeno što svi građani Hrvatske moraju misliti o Franji Tuđmanu, točnije rečeno morat će misliti isto što i on. U napadu iskrenosti nedavno je također rekao što je stvarni program njegove stranke. To je domoljubna retorika kojom, kako je odgovorio na optužbe sada već bivšeg zamjenika predsjednika HDZ-a Dragutina Prgometa, HDZ pobjeđuje na svim izborima i zbog toga što s njom pobjeđuje, neće je mijenjati. Ne gospodarski program, nove ideje, ni govora o nekoj našoj Silicijskoj dolini, već samo domoljubna retorika.
A domoljubna retorika, kada se ne bi svodila na pobuđivanje niskih strasti, poput inkvizitorskog traganja za Jugoslavenima, komunistima, srbočetnicima ili jugonostalgičarima, organiziranja skupljača kestena, skupova na rivi ili kampiranja u Savskoj, jednom riječju na izazivanje nereda, ni jednu zemlju ne može izvući iz krize. Nedavno nam je dodatno objašnjeno što konkretno znači to famozno HDZ-ovo domoljublje. To znači da se ne uzdajemo u hrvatsku pamet, već trčimo u Njemačku kao bi nam stranci objasnili što moramo raditi da izađemo iz krize. Kakvo pitanje takav i odgovor. Čuli smo opće poznate stvari da je naš problem velika nezaposlenost, zaduženost, nekonkurentnost, nedostatak investicija. Za to zaista nije trebalo ići preko granice. Moglo se isto tako zapitati ljude koji se okupljaju na zagrebačkoj špici ili umirovljenike koji šeću Jarunom.
Na temelju svih tih činjenica, možemo dati odgovor na pitanje hoće li Hrvatska uskoro izaći iz društva najjadnijih zemalja Europe. Odgovor je – neće.