U Hrvatskoj danas postoje dva svijeta. Jedan je državni sektor kojeg načela tržišnog gospodarstva nisu dotakla. Drugi je privatni sektor u kojem je na djelu liberalni kapitalizam, često u svom najbrutalnijem vidu. Zajedničko tim svjetovima je to da su plaće običnih zaposlenika i u jednom i u drugom slučaju jedva dovoljne za život.
To se naravno ne odnosi na povlaštene državne dužnosnike koji uz to često svoj položaj koriste za osobno bogaćenje te na poduzetnike koji dobro žive na račun radnika koje maskimalno iskorištavaju. Krajnji rezultat djelovanja ta dva svijeta je osiromašena Hrvatska koja se, za razliku od ostalog svijeta, već tri godine bezuspješno bori s krizom.
Nešto je trulo…
Kako funkcionira državni sektor otkriva priča predsjednika uprave jedne velike državne tvrtke. Svojim prijateljima se požalio da nikako nije zadovoljan. Nakon što je prijašnje rukovodstvo, kao što to često biva u državnim tvrtkama, završilo u zatvoru, dobio je zadaću da izvuće tu tvrtku iz teškoća. Krenuo je u posao no odmah na početku naišao je na nepremostive prepreke. Otkrio je naime da je ta tvrtka krcata nepotrebnim i najčešće nesposobnim ljudima. Međutim, njih se ne može riješiti jer svatko od njim ima neku političku, prijateljsku, rođačku ili neku drugu zaštitu. I ne preostaje mu drugo nego da s tim balastom tvrtku pokuša izvući iz teškoća.
To nije izuzetak nego opća pojava. Država i državne tvrtke postale su mjesto uhljebljenja mnoštva nepotrebnih ljudi koji na državne jasle dolaze na temelju veza najrazličitijih vrsta. Sve to dovelo je do ogromnog rasta državnog aparata za čije financiranje se realni sektor opterećuje porezima koji su među najvećima na svijetu. Ta opterećenja guše realni sektor, čine ga nekonkrutetnim. Uz to, fisklani prihodi nisu dovoljni pa se državni dug iz godine u godinu povećava. Te dugove će ralni sektor također morati prije ili kasnije vratiti.
Kako bi se prikrilo pravo stanje stvari, na broj zaposlenih u državnom aparatu bačen je veo tajni. Navodno je utvrđivanje tog broja složen i zahtjevan posao za čije obavljanje, kako sada stvari stoje, trebaju godine. Naravno, država ne želi zaviriti u isplatne liste koje u vrlo kraktom roku mogu otkriti kako stoje stvari.
O tome da su država i njene tvrtke leglo kriminala općepoznata je stvar. Simptomatična je izjava jednog visokog državnog dužnosnika, koji se također nalazi u zatvoru i koji je navodno rekao da iz države, sada kada su osvojili vlast, treba izvući što više. Možda on to nije rekao. Ali se tako zaista radilo.
Ogroman državni aparat financira realni sektor. A kako u njemu funkcioniraju stvari, govori jedna druga priča. Ovog puta prodavačice u jednom velikom trgovčakom lancu. Nedavno je trgovina u kojoj radi počela raditi i nedjeljom. S obzirom na to da vlasnik nije želio povećati broj zaposlenih, naredio je da zaposlenice, po potrebi, rade čitav dan. I one sada rade i tjednom i subotom i nedjeljom, po potrebi od jutra do mraka. I to za plaću od tri tisuće kuna.
Država sa hipertrofiranim državnim aparatom s jedne strane i stvaranjem ekstraprofita na račun izrabljivanja radnika s druge strane ne može daleko dogurati. Rezultat je ogromna većina nezadovoljnih običnih ljudi koji žive od svog rada i mali broj povlaštenih državnih funkcionara i poduzetnika koji žive u nekom sasvim drugom svijetu.
Takvo je sada stanje stvari. Dugoročno, ono je neodrživo.
