Donošenjem prvog Zakona o radu u Republici Hrvatskoj koji je u primjeni od 01. siječnja 1996. godine praktično je započelo novo razdoblje kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora.
Ustavna kategorija
Iako Ustav Republike Hrvatske u Glavi III „Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda“ u odredbi članka 56. spominje pojam kolektivnog ugovora: „Pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje se zakonom i kolektivnim ugovorom….“. Ovom odredbom Ustava RH kolektivnom se ugovoru daju obilježja izvora prava radnika, ali i članova njihovih obitelji i to iz razloga koji se veže na njihovu socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje.
U vrijeme donošenja Ustava RH, međutim, kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora odvijalo se u skladu sa drugačijim načelima. Naime u to vrijeme interesne organizacije poslodavaca i radnika, kao pregovarača za kolektivne ugovore nisu bile utemeljene na načelima dobrovoljnosti. U to je vrijeme započela velika industrijska demokratizacija koja je najprije zahvatila sindikalni pokret, te su mahom nastajali novi sindikati organizirani na načelima dobrovoljnosti. S poslodavcima se dogodilo to isto, ali znatno kasnije.
Konvencije Međunarodne organizacije rada
Značajan doprinos za kolektivno pregovaranje u Republici Hrvatskoj dala je Međunarodna organizacija rada (dalje: MOR). Osim promicanja kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, doprinos MOR-a je izražen u Konvenciji broj 98. o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje, a zatim i Konvencija broj 154. koja promiče kolektivno pregovaranje, te kroz dvije preporuke broj 91 i broj 163 o kolektivnim ugovorima i poticanju kolektivnog pregovaranja.
Promatrajući praksu kolektivnog pregovaranja u svijetu, vidljivo je da ne postoji univerzalni model kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora. Modeli se razlikuju regionalno, ali i među zemljama koje pripadaju istoj regiji. Tako i u EU postoje različiti modeli kolektivnog pregovaranja i kolektivnih ugovora u zemljama članicama. Globalno gledano, važno je naglasiti da se temeljem Konvencije br. 98. štiti pravo na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora jednako kao i pravo na sindikalno organiziranje (Konvencija br. 87.), ali se ne ulazi u njihov sadržaj, modele pregovaranja i način primjene.
To se, kao nacionalna tradicija, razvija u pojedinim zemljama. U pojedinim zemljama kolektivni ugovori dobivaju nacionalna obilježja, te u tom smislu zemlje različito uređuju i pristupaju kolektivnom pregovaranju i sklapanju kolektivnih ugovora.
Primjena kolektivnih ugovora
Dok neke zemlje (npr. Njemačka) kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora uređuju posebnim zakonom, druge zemlje, među kojima je i RH, kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora uređuju Zakonom o radu.
U pogledu pravne prirode kolektivnog ugovora, javlja se određena dvojnost, obzirom da je kolektivni ugovor istovremeno i ugovor, a obzirom na određeni normativni sadržaj, istovremeno djeluje poput zakona. Kolektivni ugovor prema načelima obveznog prava ima relativnu snagu, djeluje između stranaka koje su ga sklopile, te se ne može tražiti ispunjenje od trećih, ali, trećima kolektivni ugovori mogu koristiti.
Iako za Kolektivne ugovore prema odredbama Zakona o radu pregovaraju interesni predstavnici poslodavaca i sindikata, on se u konačnici primjenjuje i na druge radnike. Takav učinak (erga omnes) ne proizlazi izričito iz odredaba Zakona o radu, već proizlazi iz zakonske zabrane diskriminacije. Kolektivni ugovor, sadržajno, na taj način, uređuje uvjete rada i radnicima koji nisu neposredno sudjelovali u sklapanju kolektivnog ugovora i koji nisu članovi sindikata koji su kao stranka kolektivnog pregovaranja sudjelovali u pregovorima i sklopili kolektivni ugovor. Ovakav pristup, opravdano smeta sindikatima. Pregovarati o kolektivnom ugovoru iziskuje mnogo financijskih i vremenskih napora, a krajnji rezultat se, kao pravna pravila primjenjuje na sve radnike određenog područja, bez obzira što nisu dali svoj doprinos u pregovorima. Slijedom ovakvog stava, u Zakonu o radu kratko je egzistirala odredba o doprinosu solidarnosti, svojevrsnom materijalnom nadomjesku nečlanova sindikata za koristi koje imaju od kolektivnih ugovora, ali je taj institut nakon kratke primjene, ukinut Odlukom Ustavnog suda kao neustavan. Opet je sve ostalo po starom.
Ovlaštenje za pregovaranje i sklapanje ugovora?
Ni novi Zakon o radu (Narodne novine br. 149/09) nije detaljnije ni svrsishodnije uredio institut kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora. I dalje su ostale nedorečene odredbe u dijelu sklapanja kolektivnog ugovora. Valja naglasiti da obveza kolektivnog pregovaranja poslodavca ili udruge poslodavaca s pregovaračkim odborom sindikata, sastavljenim od sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa, ne znači ujedno i obvezu sklapanja kolektivnog ugovora s tim odborom, odnosno, sa svim sindikatima predstavljenim u pregovaračkom odboru sindikata. Iako kolektivno pregovara pregovarački odbor sindikata, s obzirom na zakonsko uređenje stranaka kolektivnog ugovora, taj odbor ne sklapa kolektivni ugovor, već to čine pojedini sindikati koji su sudjelovali u radu pregovaračkog odbora.
Na taj način u praksi nastaju veliki problemi jer se praktično kolektivni ugovor može valjano sklopiti sa svima, nekima ili pojedinim sindikatima koji su sudjelovali u radu pregovaračkog odbora. Praktično, to čini velike probleme. Sporazum koji sindikate u pregovaračkom odboru obvezuje na jedinstveni stav (ako ga sklope), nema nikakav učinak na izlazak iz kolektivnog pregovaranja i pojedinačno sklapanje kolektivnog ugovora, bez obzira da li su ostali sindikati u pregovaračkom odboru sa sadržajem kolektivnog ugovora zadovoljni ili nisu. U praksi to istovremeno znači slijedeće: Dok jedan ili neki sindikati sklapaju kolektivni ugovor sa poslodavcem ili udrugom poslodavaca više razine, drugi sindikati istovremeno, nezadovoljni rezultatom pregovaranja i sadržajem ispregovaranog kolektivnog ugovora provode štrajk. Na jednoj strani se prava tretiraju kao izvor, dok su nezadovoljnim sindikatima ta ista prava ( ili ona o kojima nije pregovarano ) razlog za štrajk.
Ako nezadovoljni sindikati i ne provedu štrajk, čest je slučaj da odredbe novih kolektivnih ugovora kojima nisu stranka i ne žele im pristupiti da bi bili stranka, ne priznaju kao izvor prava za svoje članove, te se s tog osnova, pokreću brojni sudski postupci sa različitim ishodom. Teško je za očekivati da će sudska praksa ova pitanja riješiti.
Definirati reprezentativnost za pregovore i sklapanje ugovora
Nameće se novo, kao nužno rješenje, pitanje tko na sindikalnoj strani može sudjelovati u radu pregovaračkih odbora sindikata. Da li su to svi sindikati koji djeluju na određenom području, ili je za kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora važna reprezentativnost? Bilo kako bilo, ovo će pitanje u budućnosti trebati urediti jasnije. Sada su moguće zlouporabe, a štete su i na strani poslodavaca i na strani radnika.
