J. W. Goethe: – Svijet ide naprijed samo zbog onih koji mu se suprotstavljaju.
Nakon što su poslije dugih i iscrpljujućih pregovora Domoljubna koalicija i Most nezavisnih lista uspjeli sklopiti zajednički program i s njim osigurati većinu u Hrvatskom saboru te formirati Vladu, činilo se da je Hrvatska, napokon, dobila novu, demokratsku i stabilnu vlast. Ali – ne lezi vraže! Iza brda začuo se upozoravajući gromki glas: ”Doba političkog razuma davno je prošlo, pa naučite nas onda ludilu!” (iz knjige ”Trilogija djece kamenja”).
Naime, Hrvatska je jedina zemlja u Europi gdje Drugi svjetski rat još nije završen! Sjenke ustaša i partizana vode davno izgubljene bitke na ulicama, u institucijama, u medijima. Heroji i izdajnici domovine smjenjuju se, prekopavaju mrtve i prebrojavaju žive. Pobijeđeni postaju pobjednici, a pobjednici okupatori. Na djelu je sintagma ”Kada kosa i pamet posijede”.
Tako se, eto, i nova hrvatska vlast, a da još nije ni dobro zasjela u udobne i slatke fotelje, našla pod baražnom verbalnom vatrom oko osam tisuća uspaljenih desničarskih grla, koji su marširali Savskom ulicom u Zagrebu, uz povike ”Za dom spremni” i ostale nostalgične ”poslastice” iz doba NDH. Tražili su smjenu Mirjane Rakić, ravnateljice Agencije za telekomunikacije, jer je jednu komercijalnu televiziju kaznila s tri dana zabrane emitiranja zbog govora mržnje.
Za to vrijeme ”događanja naroda” nitko od hrvatskih vlasti nije prozborio jednu jedinu riječ. Valjda su se držali Andrićeve misli ”U ćutanju je sigurnost.”
Isto tako – šutnjom – nova je vlast reagirala na javni ultimatum grupe samozvanih branitelja slobode govora i ponašanja iz Vukovara, koji su izdiktirali što i kako nova vlast treba raditi. Ako želi biti hrvatska vlast! A čija je ova koju je hrvatski narod izabrao na izborima?
Dakle, legitimna hrvatska vlast ima paralelnu nadstrukturu, tj. vlast ulice. Podsjeća me to na izjavu istaknutog američkog novinara (iz 1999.) Thomasa Friedmana: ”skrivena ruka tržišta nikada neće funkcionirati bez skrivene šake!”
Uz to, počelo je srdačno nesporazumijevanje unutar vladajuće koalicije: smjena ministra branitelja Mije Crnoje nakon šamo šest dana od imenovanja; obavještajna afera (SOA) i slučaj Dragana Lozančića… Posebno je “vruć krumpir” za Vladu ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Za toga povjesničara nitko iz redova kulturnih djelatnika nikada nije niti čuo pa smatraju da je tim izborom ponižena hrvatska kultura. Mediji naveliko citiraju kontroverzne izjave dotičnoga ministra, a pogotovu onu da je ”antifašizam floskula”. To je nasrtaj na preambulu Ustavu Republike Hrvatske, za koju se osobno založio tadašnji predsjednik Franjo Tuđman. Osuda takve izjave stiže iz nekoliko zemalja Europe i svijeta, a najoštriji je Efrem Zuroff, ravnatelj Centra ”Simon Wiesenthal” u Jeruzalemu, koji je izjavio: ”S Hasanbegovićem se Hrvatska sramoti pred cijelim svijetom. Centar je zgrožen objavom zloglasne knjige o komemoraciji holokausta u knjizi ”Industrija holokausta”, koju je Hasanbegović izdao u vlastitoj nakladi…” Rasplet se očekuje.
A dotle će ruka biti na srcu, a djeca tajkuna u inozemstvu.
Kolonizacija javne svijesti
U formiranju javne svijesti bitnu ulogu imaju mediji. Nema apsolutno slobodnoga medija. On je uvijek u nečijim rukama. Nedavno je jedan francuski novinar kazao: ”Sve istine o Bliskom istoku nisu za kazivanje.”
Kod nas, kao i u svemu drugome, i u ovoj oblasti vlada nered. Kontrola nije dovedena do savršenstva, stupanj autocenzure stvar je slobodnoga izbora. Stanjem su nezadovoljni mladi, a oglašavaju se i oni koji su 45 godina klečali. Neobična je diktatura prinuđena da se, dobrim ili lošim argumentima, brani od kritike. Najbliži ćemo biti istini kažemo li da se ni sloboda ni diktatura nisu valjano učvrstile, nego jedna drugoj nagrizaju prostor.
Nezadovoljni bi trebali znati da stanje svijesti nije mnogo bolje ni u svijetu. Ilustrirat ćemo to riječima poznatoga američkog novinara Johna Swintona pred odlazak u mirovinu: ”Posao novinara se sastoji u uništavanju istine, u bezobzirnom laganju, u izvrtanju činjenica, u puzanju pred gazdom, u prodavanju svoje zemlje i svoga naroda za kruh nasušni, tj. za plaću. Mi smo lutke i vazali bogataša, skrivenih iza javne scene. Oni vuku konce, a mi plešemo. Naše vrijeme, naši talenti, naše sposobnosti i naši životi vlasništvo su tih ljudi. Mi smo intelektualne prostitutke…”
I tako, dok se političari glože i množe, običan hrvatski puk još ni danas, nakon dvadeset pet godina samostalnosti Lijepe naše, još ne zna ni koliko ima birača ova naša država, ni koliko je točno koja stranka dobila glasova na pojedinim izborima. Tisuće i tisuće mrtvih duša hodočasti po izbornim mjestima i listama, a nevidljivi Čičikovi prebrajaju glasove i glasače. I sam blagopočivši Nikolaj Vasiljevič Gogolj bi im pozavidio na njihovoj umješnosti.
Za usporedbu: svijet danas zna točan broj glasova na suđenju Sokratu, prije 2400 godina, na trgu Sintagmi u Ateni, gdje se rodila demokracija. Ali, eto, ne zna prebrojiti izborne glasove u maloj Hrvatskoj! I tko kaže da se kolo civilizacije uvijek kreće naprijed?!
Sastav nove hrvatske Vlade, kao i one prethodne, ne jamči da će se na području demokracije dogoditi korjenite promjene. Zar to mogu provesti članovi Vlade čiji curriculum vitae više sliči na ”ojađeno zvono”, u kojemu stručnost (s kojom su se toliko dičili) stanuje tek u šegrtskom embriju (čast izuzecima). Javna brbljaonica se nadima i pjeni, a ekonomija nam je na aparatima.
“Za let si, dušo, stvorena”, kazao bi Tin Ujević.
