Svaki put kada bi neki francuski predsjednik i vlada krenuli dirati u radnička ili neka druga prava, ulice gradova bile bi pune prosvjednika, a državu bi paralizirali štrajkovi. Takav scenarij vjerojatan je i sada. Najveći otpor sindikata očekuje se u decentralizaciji – središnja točka Macronove revolucije tržišta rada odnosi se na to da se kolektivna pregovaranja i kolektivni ugovori prepuste sektorima i odnosu sindikata i poslodavaca, a ne kao do sada da sve to bude na račun državne blagajne. Novi francuski predsjednik Emmanuel Macron krenuo je u svoj mandat rješavajući najkrupniji francuski problem – reformu tržišta rada?
Svaka tvrtka morat će imati radničko vijeće kao što je to slučaj u Njemačkoj. Takvo što u Francuskoj postoji samo za tvrtke do 300 zaposlenih, a i ono je više iznimka nego pravilo. U Francuskoj danas s poslodavcima umjesto jednog pregovaraju do četiri različita tijela – sindikati, radnička vijeća ili neke druge strukture. Macronov je cilj postići njemačku fleksibilnost u prilagođavanju pojedinih kompanija vanjskim promjenama na tržištu. Kao najbolji primjer uspješnosti njemačkog prilagodljivog sustava ističe se financijska kriza koja se 2009. pretvorila u globalnu ekonomsku krizu. Iako je ta kriza žestoko pogodila i Njemačku, BDP je padao, ali njemačke tvrtke i kompanije gotovo i nisu otpuštale radnike. No taj njemački fleksibilni model ima i svoju tamnu stranu – potkraj prošlog i u ovom stoljeću realne su plaće u Njemačkoj pale, povećala se nejednakost u prihodima, sve više ljudi zarađuje minimalac i sve je više nesigurnih radnih mjesta.
Usporedba s Njemačkom
U Njemačkoj je nezaposleno 5,6, a u Francuskoj 12,5 posto ljudi, a Francuzi imaju veće mirovine – svima je jasno da je takav sustav neodrživ. Francuska u odnosu na svog prvog susjeda, Njemačku, ima više nego dvostruko više nezaposlenih. Iako Njemačka ima 15 milijuna više stanovnika od Francuske (82:67 milijuna), u Njemačkoj je nezaposleno 2,5, a u Francuskoj 3,5 milijuna ljudi.
Prosječna plaća 2.100 eura
Produktivnost Francuza daleko je ispod njemačke. Što se tiče prosječne plaće radnika, Francuska i Njemačka izjednačene su (u obje države prosječan radnik zarađuje oko 2.100 eura). Što se pak mirovina tiče, one su u Francuskoj veće nego u Njemačkoj – prosječna francuska mirovina je na 75 posto prosječne plaće, dok njemački umirovljenik u prosjeku prima 60 posto prosječne plaće. Još jedna usporedba – u Francuskoj je propisan 35-satni radni tjedan, dok je Nijemcima određeno da tjedno rade između 37,5 i 40 sati.
Iz ovih podataka razvidno je da francuska ekonomija dugoročno ne može izdržati ovu razinu socijalne države koja se zasniva na zaduživanju. Stoga je Macron, koristeći svoju trenutačnu popularnost, svojom prvom mjerom udario upravo na najveći izazov – reformu tržišta rada. Naime, francuska vlada pokrenula je osjetljivu reformu tržišta rada, što je jedno od ključnih obećanja predsjednika Emmanuela Macrona čiji je glavni cilj veća fleksibilnost tvrtki i poticanje zapošljavanja.
Služi se trikovima
Da bi to uopće mogao postići, Macron se poslužio jednom neuobičajenom mjerom ili, bolje rečeno, trikom: njegov kabinet donio je zakon koji parlamentu (pod Macronovom je apsolutnom kontrolom) omogućuje potpunu nadležnost za reformu tržišta rada. Francuski predsjednik i njegova vlada mogu tako uredbom donijeti svaku reformu, a parlament se pita tek na kraju – zastupnici donose odluku “sve ili ništa” – naime, ne glasaju o pojedinoj reformi, već o cijelom paketu. Macron im je ponudio opciju “uzmi ili ostavi” – usvojite sve reforme odjednom ili ih odbacite! Pri tome Macron najviše nade polaže u brzinu – zna da nema previše vremena jer, što više bude otezao, to će više rasti otpor sindikata.
Sindikati su već najavili da se reforma rada neće provesti bez velikih prosvjeda i štrajkova. Svim strukturnim reformama treba dosta vremena da daju rezultate pa se Macronu žuri i zato da se njezini rezultati pokažu prije kraja njegova petogodišnjeg mandata.
Podijeljeno društvo
Francuska je danas dvoklasno društvo – onih koji rade, i onih koji su izgubili nadu da će posao ikada dobiti. I među zaposlenima je velika razlika i to na temelju ugovora o radu na neodređeno i određeno vrijeme.
Devet od 10 novozaposlenih je na određeno vrijeme, a samo dvoje od njih dobije stalni posao nakon tri godine rada. Za socijalno osiguranje radnici izdvajaju 20 do 25 posto svog dohotka, a na to još 40 do 45 posto plaćaju poslodavci. Radni tjedan propisan je na 35 sati, a svi stalno zaposleni zaštićeni su kolektivnim ugovorom koji je gotovo jednak za sve sektore.
Mirovine su u odnosu na druge države EU mnogo veće u odnosu na prosječnu plaću, a to ima svoju cijenu – francuski mirovinski fondovi duguju 160 milijardi eura. Francuski predsjednik Emmanuel Macron najavljuje da će francusko tržište rada reformirati tako da postanu konkurentni svom glavnom takmacu, Njemačkoj. Stoga je u Njemačkoj i našao uzor za radnu reformu. Među tim mjerama izdvajaju se lakše davanje otkaza i ograničavanje otpremnina koje jamče kolektivni ugovori. Ova bi mjera, smatra Macron, trebala olakšati zapošljavanje, što se potvrdilo u njemačkom slučaju nakon Schröderovih reformi 2004. Druga mjera za zapošljavanje jest povećavanje socijalnih izdataka za zaposlene na određeno vrijeme kako bi se stimuliralo poslodavce da ljude primaju za stalno. Tako bi radnici na određeno u tri godine rada trebali dobiti premiju od 15.000 eura. Reforma planira i uskraćivanje novca za nezaposlene u trenutku kada se odbiju dva ponuđena posla iako su ona ispod razine stručne spreme onoga tko ih je odbio. Slijedi reforma strukovnog obrazovanja koje se potpuno mora prilagoditi potrebama poduzetnika. Za to je Macron u idućih pet godina pripremio 15 milijardi eura. Uvodi se i obvezno osiguranje za sve građane pa tako i one samozaposlene. Ukidaju se doprinosi za zdravstveno i osiguranje u slučaju nezaposlenosti i to će se potpuno financirati iz poreza.
Bolno će biti i smanjenje mirovina – najavljeno je da bi one trebale biti na razini 63 posto prosječne plaće.
