U projektu europskih socijalnih partnera, Europske konfederacije sindikata i Business Europe, a pod pokroviteljstvom Europske unije, krajem siječnja ove godine u Dublinu u Irskoj održan je dvodnevni seminar: „Jačanje europskog socijalnog dijaloga i industrijskih odnosa“ namijenjen socijalnim partnerima iz Austrije, Irske, Poljske i Hrvatske.
Ovo je jedan od niza seminara kojima su prisustvovali predstavnici socijalnih partnera iz manje grupe zemalja, upravo s namjerom kako bi se u tim manjim grupama, neposrednom razmjenom iskustava, stajališta i razgovorom utvrdila razina i prepreke socijalnom dijalogu u pojedinim zemljama na nacionalnoj i sektorskoj razini, te potaknuo njegov daljnji razvoj, posebno po temama koje su u žarištu europskog socijalnog dijaloga, direktiva i smjernica. Hrvatsku je predstavljalo pet predstavnika sindikalnih središnjica, dvoje iz Nezavisnih hrvatskih sindikata i troje iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, te tri predstavnice Hrvatske udruge poslodavaca.
Austrija za primjer
Zanimljivo je bilo izvješće po pojedinim zemljama o stanju socijalnog dijaloga posebice s obzirom na njegovu raznovrsnost. U Austriji je socijalni dijalog i dalje dobro strukturiran, i na nacionalnoj i sektorskoj razini, pa tako i dalje oko 98% radnika biva pokriveno kolektivnim ugovorima. Osjećaju se pritisci od desno orijentirane vlade s intencijom slabljenja uloge socijalnih partnera, no stanje je još uvijek dobro i dijalog je na zavidnoj razini. U Irskoj dijalog nije ni približno toliko strukturiran, no i sindikati i poslodavci iskazuju volju za dijalogom. Početkom krize 2008. godine poslodavci i vlada napustili su socijalni dijalog o mnogim pitanjima, a sindikati su mu ostali posvećeni. Danas sindikati i poslodavci žele voditi dijalog i vode ga mnogim temama, no vlada to, čini se, doživljava kao prijetnju smanjenju svojeg utjecaja, pa ga često opstruira. Poljska je pak u gospodarskom uzlazu te su svi faktori pozitivni. No sindikalne i poslodavačke strukture tek se grade, pa se sektorski i nacionalni socijalni dijalozi tek razvijaju, a ohrabruje da obje strane iskazuju volju za razgovor. Za Hrvatsku pak znamo da ima dugu tradiciju socijalnog dijaloga, koji posljednjih godina nema željenu razinu ni rezultate, posebno ne na bipartitnoj razini između sindikata i poslodavaca. Ne postoji kolektivni ugovor na nacionalnoj razini, a sektorski ugovori su iznimka. Prevelik je broj sindikata, pa i središnjica, a s drugom stranom Hrvatskoj udruzi poslodavaca teško je naći zajednički jezik. Konstruktivni dijalog rijetko se vodi, a češće se raspravlja s čvrstih pozicija u obrani tvrdih početnih stavova svake strane.
Nedostatak volje
Sudionici su često isticali kao jedan od razloga slabog socijalnog dijaloga nedostatak kapaciteta druge strane pa čak i vlastitih, zakonodavnog okvira i sl. Sve to stoji, no budimo pošteni, jedan od osnovnih razloga slabog dijaloga je nedostatak volje i svijesti o njegovoj važnosti, s jedne ili obiju strana, često dopunjen svojevrsnim neprijateljskim stavom prema drugoj strani koji se izgradio zamjerkama na osobnoj ili generalnoj razini kroz dugi niz godina (ne)suradnje.
U zajedničkom radu hrvatski predstavnici sindikata i poslodavaca žustro su raspravljali, no došli su do konstruktivnih zaključaka. U zajedničkom izvještaju primjerno su predstavili zemlju, naglasivši svijest važnosti socijalnog dijaloga i spremnost u njegovom aktivnijem razvoju.
U zajedničkim zaključcima svi partneri potvrdili su predanost socijalnom dijalogu i njegovom razvoju na najvišoj europskoj razini s ciljem daljnjeg donošenja Direktiva koje kao njegov rezultat postaju obvezne u području na koje se odnose, također i na primjeni smjernica po određenim aktualnim pitanjima i njihovom uvođenju na nacionalnu i sektorsku razinu kroz dijalog i sporazume socijalnih partnera. Također, važno je da se dijalog vodi o ključnim, a ne perifernim temama, a spremnost na to, nažalost, svi nisu otvoreno pokazali.
Koliko god ovi pomaci bili ohrabrujući, europski socijalni dijalog, točnije socijalni dijalog u Europskoj uniji, svoj pravi okvir i značaj dobit će tek kada i sama Europska unija odredi svoj jasan smjer, što ona zapravo jest, odnosno što želi postati. (DH)
