Javna hrvatska politika puka je halucinacija; izbori su farsa; parlament je privid; država je paravan. Naš život predstavlja samo iluziju. Mi smo eksponati u formalinu na patološkom odjeljenju Kontinenta.
Nikada nijedna država nije na neku tuđu lomaču nalagala toliko svoje suverenosti, teritorije, tradicije, povijesti, identiteta, rezultata borbe i samoprijegora čitavih naraštaja kao što to čini današnja Hrvatska. I ta lomača se tek rasplamsava i zahtijeva tko zna što i koliko. Izgleda da će gorjeti sve dotle dok na našem zgarištu ne ostanu samo ugarci. U odbljescima toga živoga ognja vide se sa svih strana samo lica naših vladajućih političara koji slave svoje najveće pobjede u povijesti, a pokušavaju ih, ne birajući sredstva, prikazati kao opće i narodne trijumfe.
Količina tih laži i bezobzirne propagande je toliko velika da gotovo onemogućava naciji i svakom građaninu da se suoči se svojim neposrednim i stvarnim životom. Da bi se okarakterizirala naša situacija, možda bi bilo dobro posuditi i istaknuti natpis s jedne psihijatrijske klinike u Francuskoj: “Nisu svi napolju, nisu svi unutra.”
A mali, materijalno ubogi život, te ruševine privrede, prosvjete i brige za zdravlje, predstavljaju se u našem medijskom i političkom životu kao neki rezultat prirodnih katastrofa za koje nitko od današnjih političara, od kojih su mnogi već drugi ili treći mandat na vlasti, nije uopće odgovoran. Oni slavodobitno misle nastaviti putem koji je elementarna nepogoda započela i da dovrše s novim izborima ili bez njih.
Nikada Hrvatska nije bila ovoliko provincijalizirana i s ovoliko pokondirenih, ali otrovnih tikava, koje su sebe proglasile mjerom svih stvari i po njoj sve procjenjuju. Hrvatski političari su postali na neki operetski način nešto otužno i kukavno, bez stvarne povezanosti sa svojim narodom i njegovom tradicijom.
Neophodno je, po svemu sudeći, napraviti neku novu karakterologiju naše političke i intelektualne “elite”. Skrušeni pred svakim EU dužnosnikom, oni koji nikome, ali baš nikome sa Zapada, ni u jednoj prilici, ne rekoše ni neko tiho “ne”, odlučni su, strogi, važni, ili potpuno raspojasani kad je u pitanju svoj narod.
Oni nadmeno uživaju u izricanju najgorih optužbi na račun našega naroda i njegove zaostalosti. Nitko do sada nije toliko rušio svoj narod i naširoko širio laži o njemu, a sve to, pritom, još nazivao i proglašavao istinom. I hvalio se odvažnošću da se ta “istina” izrekne. Svoj šupljikavi odgoj, prostakluke, nedoraslost, neumjesne dosjetke, neznanje, nedoučenost, nasjedanje na trik zasjenjivanja prostote, nedostojne pošalice, bezočne laži i prijevare, neispunjena obećanja, provincijalno ponižavajuće oduševljenje za svakog, pa i zadnjeg savjetnika ili tajnika neke zapadne ambasade oni proglašavaju poželjnom i neophodnom mjerom nužne i neizostavne promjene. Dok to ne dostignemo, moramo biti krivi pred njima i trpjeti ih na svojoj grbači.
Gorka utjeha
Možda, kao gorka utjeha, mogu djelovati riječi jednoga pisca: “Ako je narod u zabludi, njega iz te zablude ne izvode ni mudraci ni proroci. Nego vrijeme i nesreće.” I muke i nesreće su neminovne. Izgleda da samo one mogu propametiti narod.
Tko zaista hoće rješavati probleme hrvatskog društva i države, njegova je dužnost da to čini s privrženošću, pa makar ona bila i privrženost hrvatskoj zamršenosti i složenosti. I to bi se moglo odrediti kao domoljublje.
Ako izostane oslobođenje od lažne “elite” i izgradnje prave, Hrvatska neće moći biti ni vazalna država, koja koliko-toliko štiti svoje nacionalne i ekonomsko-socijalne interese građana, a kamoli da u nekom momentu krene putem emancipacije. I s političarima osrednjeg kalibra, ako okrenemo novi društveni list, moći ćemo naprijed, a u protivnom i oni koji su, eventualno, respektabilnih kvaliteta, sagorjet će u besmislu.
