Harmonikaški orkestar HGGD Sloga

Kolege iz orkestra rekoše mi da napišem dvije-tri kartice o našem harmonikaškom orkestru za sljedeći broj Grafičara, lista Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske. “Ti ćeš to najbolje. Dugo si u orkestru itd, itd…”. Pomislim, dobro, kad je već tako, nek’ bude. Nema veze što ne znam ni što znači kartica (pretpostavljam nekakva duljina teksta). Napisat ću nešto pa nek to netko ispravi, skrati, ili što već treba. Vidim da je među stalnim suradnicima lista gospodin Jovan Hovan. On je prije dvadeset, trideset godina znao napisati mnoštvo lijepih tekstova u Vjesniku o mojem ocu, hodajućoj legendi zagrebačkog ugostiteljstva, Venku Bariću, konobaru iz zagrebačke Esplanade. Usput, za koji mjesec bit će dvadeset godina kako nas je napustio. Tako sam odlučio napisati tekst kombiniran od osobnih sjećanja i činjenica iz povijesti orkestra.

 Jednog proljetnog dana 1958. godine, otac me odveo u tadašnje društvo GKUD “Ognjen Prica” u Ulici Brešćenskoga 4, na tečaj harmonike. Tada uopće nisam posjedovao harmoniku, no moglo se u manjoj sobi vježbati na društvenim harmonikama. Roditelji su u početku kalkulirali s preranom kupnjom instrumenta, jer zašto bi ih kupili ako njihov ljubimac pokaže nezainteresiranost prema instrumentu. Bilo bi prema onoj – džabe si krečio! No eto, ja sam se primio sviranja dosta ozbiljno. Svi tečajci ubrzo su shvatili da postoji jedan veliki sastav harmonikaša, pravi orkestar, koji je vrlo intenzivno vježbao za neke buduće nastupe. Svirali su u prizemlju, u tadašnjoj sobi broj 5, koja je još dugo poslije bila soba harmonikaša. Ta soba ima veliki prozor preko cijelog zida, koji gleda na Bauerovu ulicu (tada Kraševu). U to vrijeme u Zagrebu je automobilski promet bio nemjerljivo manji od današnjeg. Kako je vrijeme bilo vrlo toplo, prozori su bili širom otvoreni, i svirka tog velikog orkestra mogla se čuti sve do Zvonimirove (uvijek smo je tako zvali!). Kasnije smo doznali da je orkestar išao na put u Strasbourg (Francuska) i tamo osvojio veliki srebrni pehar Coupe Europe. Pokušajte si zamisliti da je jedna velika grupa mladih ljudi išla iz Jugoslavije 1958. godine na put na Zapad, s velikim “Z”.

 Svakako valja spomenuti da je harmonikaški tečaj počeo s radom 1947. godine, a pretpostavljam, nekako paralelno i orkestar. Pravi procvat u radu harmonikaškog orkestra, kao i tečaja učenja harmonike, uslijedio je 1951. godine, preuzimanjem harmonikaške sekcije i orkestra profesora Ernesta Dvoržaka (1904-1972). U to je vrijeme bilo dvjestotinjak polaznika tečaja harmonike, a neko vrijeme su, prema starosti članova, djelovala čak tri orkestra. Te iste, 1958. godine, orkestar je aktivno sudjelovao i svirao u domaćem filmu “U našeg Marina”, koji je sniman u Rovinju.

 Kako sam napredovao u sviranju, sve sam češće bio uključivan u rad orkestara društva – postupno od malog orkestra pa sve do velikog orkestra, u kojem sam počeo svirati 1962. godine. Sljedeće godine u lipnju, išlo se na nekoliko dana u Pulu. Održali smo cjelovečernji koncert u jednom pulskom vrtnom restoranu. Putovanje, druženje sa starijim članovima orkestra, kupanje na pulskim plažama jedan 14-godišnjak neće nikad zaboraviti. Nismo ni znali da su nekako u isto vrijeme dvije uprave, naša i OKUD-a Istra dogovorile za sljedeću 1964. godinu održavanje susreta harmonikaša u Puli. Nitko nije mogao tada pretpostaviti da će taj susret ovih dana doživjeti svoju 41. izvedbu. Već više godina taj susret ima i međunarodni značaj. Pisac ovih redaka, na susretu održanom 2014. godine, kao jedan od vrlo rijetkih, obilježio je pedeset godina od sudjelovanja na prvom susretu 1964. Profesor Dvoržak nakon tog prvog susreta morao je zbog zdravstvenih razloga predati svoj dirigentski štapić svom nasljedniku. To je bio naš današnji maestro Mladen Landau.

 Dolaskom maestra Landaua podosta se promijenio repertoar orkestra. Pretežno su se forsirali vlastiti aranžmani za harmonikaški orkestar. U početku isključivo maestra Landaua, a s vremenom sam se i ja sve češće uključivao. Danas, kad je maestro Landau zauzet vođenjem dvaju orkestara, moje sudjelovanje u aranžiranju za orkestar sve je značajnije. Tijekom prvih godina vrijedi istaknuti godinu kad je maestro morao odraditi dug domovini (11 mjeseci JNA). Tada sam ja uskočio kao svirač dirigent, i koliko se sjećam, to je dosta dobro funkcioniralo. Te godine (1969.), sve tri tadašnje sekcije društva bile su na gostovanju u Beču na poziv lista Volksstimme. Sviralo se na otvorenom, u parku Prater ispod Riesenrada.

 U narednom razdoblju orkestar je u nekoliko navrata zabilježio značajne uspjehe na međunarodnom planu: 1974. Glazbena olimpijada, Kerkrade (Nizozemska) – srebrna medalja, 1978. Festival harmonika, Chambery (Francuska) – prva nagrada i 1979. Aix-les-bains (Francuska) – treća nagrada. U to vrijeme, izgleda, bilo je više novca za glazbeni amaterizam. Danas se toga možemo samo sjećati. Tada je orkestar brojao i do 30 članova.

 S početkom Domovinskog rata, nakratko zamire djelovanje orkestra. Nakon 1992. godine društvo vraća staro povijesno ime, a obnavlja se i rad orkestra, no nikad više s onolikim brojem članova kao prije. Orkestar tijekom devedesetih redovito nastupa na susretima u Puli, gdje osvaja uglavnom druge i treće nagrade. Slavonskobrodsko društvo Bela pl. Panthy 2010. godine započinje s organiziranjem festivala harmonikaških orkestara, na kojima naš orkestar redovito nastupa i osvaja također druge i treće nagrade. Nadamo se da ćemo i ove jeseni biti u Brodu. Od događaja koji nam slijede u sljedećem razdoblju treba istaknuti obilježavanje 70. obljetnice harmonikaškog orkestra. Planiramo održati i koncert radnog naziva “Sretno Maestro”, u povodu 20 godina dirigiranja mandolinističko-gitarističkim orkestrom, 50 godina iste takve aktivnosti s harmonikaškim orkestrom, i 60 godina aktivnog djelovanja maestra Mladena Landaua u našem društvu. Napominjem da su se sve te godišnjice već dogodile. Kasnimo, ali sve je to zbog novca!

 Mjesta na kojima danas nastupamo centri su za kulturu, od Dubrave do Velike Gorice, domovi za starije i nemoćne diljem grada Zagreba, razne smotre na razini grada Zagreba i Republike Hrvatske, nastupi na otvorenom, kao što je Accordeon fest u parku Zrinjevac, Goričko ljeto i slično. Trenutačno orkestar broji desetak članova i stanje bi se moglo opisati slično kao Hrvatska u doba najjače turske najezde: “Reliquie reliquiarum orchestrae”. Svjesni smo činjenice da je današnji trenutak izuzetno nepovoljan za glazbeni amaterizam, ali nije li to uvijek bio!?