Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u kojima kriza kontinuirano traje već četiri godine. U 2009. I 2010. godini bruto društveni proizvod smanjen je za ukupno 7,2 posto, u prošloj godini rast je iznosio nula posto, a ove godine po svemu sudeći doći će do daljeg pada bruto-društvenog proizvoda. Dok se za neke neuspješne zemlje može reći da je kod njih došlo do drugog kriznog dna, za Hrvatsku se ne može reći ni to. Pad je kontinuiran, bez predaha koji bi donio makar i privremeni oporavak.
Svi znaju sve, pomaka nema
O uzrocima krize u Hrvatskoj svi znaju sve, no nitko ne zna rješenje za izlazak iz nje. Govori se o skupoj državi, nepovoljnoj sturkturi gospodarstva u kojoj proizvodnje gotovo da i nema, velikoj zaduženosti, neki se u eri sveopćeg siromaštva usuđuju govoriti o tome da je rad preplaćen. Psi laju a karavane prolaze. Tvrtke propadaju jedna za drugom a armija nezaposlenih sve je veća.
Jedna od najvažnijih uzroka krize svakako je to što je svijet rada marginaliziran. Upravo je nevjerojatno s koliko se ravnodušnosti promatra maltretiranje onih koji pokušavaju živjeti od svog rada. To što ljudi ostaju bez posla više nikoga ne uznemirava. Na sva usta opravdavaju se poslodavci koji ne plaćaju radnike, prihvaćaju se njihovi izgovori da za plaće jednostavno nemaju. Nitko ne postavlja pitanje od čega će živjeti ljudi koji ne primaju plaću ili koji nemaju posla. Pri tome ne radi se o nekolicini gubitnika koji se nisu snašli u tranzicijskim promjenama, već je riječ o stotinama tisuća ljudi koji su se očito osposobili za to da da žive od zraka.
Na početku tranzicijskih promjena sa podsmjehom dočekan je pokušaj da se na kraju dvadesetog stoljeća društvo sturkturira prema staležima. Na vrhu te piramide trebali su biti oni koji su pljačkom došli do velikog bogatstva, sljede političari koji su im to omogućili, zatim svećenici i vojnici a na dnu su radnici. Smijali se toj ideji ili ne, no činjenica je da je ta ideja manje ili više provedena u djelo. Radnici zaista se nalaze na društvenom dnu. Tako se događa da Kerum bahato izjavljuje da on hrani tri tisuće ljudi. On je dakle tako velikodušan da im omogućuje da svojom bijednom plaćom grade njegovo bogatstvo. Glupo je podsjećati da bi on bez rada tih radnika bio običan goljo, dok bi te iste radnike za jednako bijednu plaću zaposlili todorići ili neki njima slični. No, hrvatsko društvo je takvo da treba kao veliko otkriće govoriti banalne istine. Na primjer, da Kerum ne hrani svoje radnike već da oni itekako dobro hrane njega i sve njegove.
Dva društvena sloja
Biti radnik, to je najgore što nekoga može snaći u Hrvatskoj. Dok su radnici „Jadrankamena“ godinama pljačkani i na kraju umalo dovedeni do prosjačkog štapa, pravna država se samo nezainteresirnao smješkala. No, kada je privatno vlasništvo dovedeno u pitanje, odnosno kada su radnici odlučili da zaposjednu tvrktu kako bi je spasili od propasti, pravna država se namrgodila. Na radnike su poslane jake policijske snage, kako bi im se pokazlao gdje im je mjesto i što su u ovoj državi prioriteti.
Marginaliziranje rada se u Hrvatskoj sustavno provodi. Između ostaloga i na jezičnom planu. Riječ radnik proglašena je sumnjivom. Odjednom su se pojavili djelatnici ili zaposlenici. Što više, često se tvrdi kako nešto kao radnik postaje relikt prošlosti. Navodno sve je manje onih u plavim radnim odijelima, a sve je više onih sa kravatama. To je zamaglivanje stvari. Sa tranzicijskim procesom, u Hrvatskoj nije se ni malo promijenila osnovna društvena polarizacija u kapitalističkom sustavu. Na jednoj strani su oni koji žive od svog rada, bilo da na radnom mjesto nose kombinezon ili odijelo, a na drugoj su oni poput Keruma koji pobiru vrhnje tog rada. Glorifikacija kapitala a marginaliziranje rada jedna su od glavnih uzroka teške društvene i gospodarske krize u Hrvatskoj. Svako malo na površinu izbijaju priče o nečijim nevjerojatnim bogatstvima ili o besramnim menadžerskim ugovorima dok najveći dio onih koji žive od svog rada klize na rubu bijede. I u svemu tome nije problem ta otimačina, već su problem navodno velika radnička prava i njihova velika primanja.
Sa takvim poremećenim sustavom vrijednosti i sa tako poremećenom praksom, Hrvtska će vrlo teško izaći iz krize. Da je to tako, govore sve sumorniji gospodarski pokazatelji, počevši od vrtoglavog pada industirjske proizvodnje, pada potrošnje, do poskupljenja bitnih životnih potrepština.
Sve u svemu, hrvatska nizbrdica se nastavlja. I tako će biti i dalje sve dok će radnik biti zadnja rupa na svirali.
