Jedna od omiljenih pruka novopočenih bogataša, koji su često do svoje imovine došli na sumnjivi način, upućena je radnicima i ona im govori da je prošlo vrjeme samoupravljanja. Prevedeno na razumljivi jezik, ta poruka znači da radnici moraju držati jezik za zubima, raditi za mizernu plaću ili bez nje a na poduzetnicima i «poduzetnicima» je da uživaju u plodovima svoje snalažljivosti. Riječ je ne samo o poruci već i o stvarnosti. Zaista, stvorene su dvije Hrvatske u kojoj je nekima sasvim dobro dok se drugi bore za goli život. O tome nam govore priče koje svakodnevno čujemo.
Radnici kao trošak
Slučaj radnica nekadašnje uspješne tvornice «Kamensko» samo je jedna od sličnih slučajeva koji se bilježe kroz čitavo naše tranzicijsko razdoblje. Nekoliko sumnjivih tipova, koji su već bili umješani u kojekakve lopovluke i kojima je pravosuđe blago priprijetilo prstom, pokupovalo je dionice te tvrtke. Oni posluju na taj način da godinama za zaposlenike ne plaćaju doprinose a zadnjih mjeseci ni bijedne plaće od nekih dvije tisuće kuna mjesečno. I te radnice sada rade bez plaće a u slobodno vrijeme štrajkaju glađu. Odgonetka tajne zbog čega se vlasnici te tvornice tako ponašaju sasvim je jednostavan. Ta tvornica se nalazi na atraktivnoj lokaciji u središtu grada i sasvim je u skladu s politikom dobrog gospodara da se ta tvornica sruši i prodajom tog zemljišta ostvari velika zarada. A radnice? Pa one su ionako samo takozvani trošak rada.
Agoniju poniženih i obespravljenih radnica institucije sustava sasvim ravnodušno promatraju. U Hrvatskoj, koja navodno pretendira na to da bude socijalna država, ne postoji nikakva sankcija za poslodavce koji ne plaćaju doprinose za radnike i koji tim radnicima što više ne daju plaću iako rade. Možemo reći da je famozna liberalizacija radnog zakonodavstva i zakonodavstva koje se odnosi na rad sto posto provedena. Poslodavac ima sva prava, radnik nikakva.
Druga Hrvatska
Radnice «Kamenskog» žive u jednoj državi a Ivan Dragičević u drugoj. Donedavni predsjednik Uprave INE Ivan Dragićević nakon odlaska sa svoje funkcije primio je otpremninu od šest i pol milijuna kuna. Nakon toga nastavio je s radom i za taj svoj rad prima 140 tisuća kuna mjesečno. U čitavoj toj priči nema ničeg nezakonitog i nepravilnog. Sve je urađeno u skladu s propisima. Pravno gledano, u položaju radnica «Kamenskog» i položaja Ivana Dragićevića nema razlike. Sve je u skladu sa zakonima i prpisima. Razlika je jedino u tome što su radnice «Kamenskog» na rubu gladi a Ivan Dragižević nije.
To je jednostavno tako. Položaj ivana dragičevića, saborskih zastupnika, dužnosnika i svih ostalih, vrlo precizno određen je propisima, ugovorima i zakonima. Radnice «Kamenskog» s nikim nisu sklopile nikakav poseban ugovor niti je njihov položaj određen nekim posebnim zakonom. Kako većini ostalih, tako i njima. To što jednostavno nemaju sreće nije stvar, moglo bi se reći, sustava. To je Hrvatska. Odnosno, to su dvije Hrvatske.
Vesna Balenović i Miroslav Kutle
Ni Vesna Balenović ni Miroslav Kutle ne žive u istoj Hrvatskoj. Vesna Balenović ocijenila je da u poslovanju INE postoje određene nepravilnosti. Odlučila je da o tome obavijesti javnost i nadležne institucije. Oni koje je optužila, tužili su je zbog klevete. U njenom slučaju, pravna Hrvastska bila je prilično učinkovita. Na nekoliko sudskih procesa proglašena je krivom i zbog duševnih boli koje je prouzročila onima koji su se smatrali oklevetanima, otjerana je na prosjački štap.
Miroslav Kutle je također mnogim ljudima nanio duševne boli. No, ne samo to. Zahvaljujući političkoj pozadini i nakaradnoj gospodarskoj politici čiji je on bio projekt, upropastio je svaku tvrtku koje se domogao, a neke od njih zapošljavale su tisuće ljudi. Mnogi od tih ljudi i danas predstavljaju dio armije nezaposlenih od blizu tri stotine tisuća ljudi koji uzalud traže posao na zavodima za zapošljavanje. Sve je to radio po zakonu i mimo zakona. U njegovom slučaju, pravna država nije bila tako učinkovita kao u slučaju Vesne Balenović. Iako se protiv njega vodi čitav niz procesa, tek je nedavno jedna završen i to nakon sedamanest godina. Vjerojatno je to bio jedan od razloga koji je ponukao šefa Delegacije Europske Unije u Hrvatskoj Paula Vandorena da izjavi kako Europska unija neće prihvatiti polovične mjere u reformi hrvatskog pravosuđa i borbi protiv korupcije. Očito, Europa i svijet u zadnjih dvadeset godina dobro su upoznali balkanski mentalitet. Više ne namjeravaju nasjedati na blefove i opsjene već očekuju da se iza riječi nalaze činjenice.
Dakle, postoje dvije Hrvatske. Zakonite ili nezakonite, sa ugovorima ili bez njih, s povlaštenim mirovinama i onima od tisuću kuna, sa sporom i brzom pravdom. Čovjek s rascjepljenom, šizofrenom ličnoću, nije zdrav čovjek i prijeko mu je potrebno liječenje. Ni Hrvatska, racijepljena na dva dijela, nije zdravo društvo.
I njoj je potrebno liječenje odnosno potrebne su promjene. Kako jednima ne bi bila majka a drugima maćeha.
