Brutalno socijalno raslojavanje koje je obilježilo zadnjih dvadeset godina manifestira se na više načina. To raslojavanje dovelo je do golemog raspona između većine radničkih plaća i primanja menadžera i poduzetnika. Također, nezamisliva je razlika između položaja nezaposlenih i umirovljenika i onih koji su se na misteriozan način obogatili preko noći.
Uz sve to, vrijeme godišnjih odmora upozorava nas na još jednu posljednicu tranzicije. Hrvatska, tako lijepa i tako naša, sve je udaljenija od običnog radnika. Većina njih može samo sanjati o nekom pristojnom odmoru na morskoj obali. S jedne strane čitamo o dvorcima koje naši poduzetnici imaju ne samo u blizini Zagreba već i u Opatiji, a s druge se strane prisjećamo nekadašnjih radničkih odmarališta koja su nestala sa lica zemlje. Ona su omogućavala radniku da se za male novce kupa u moru. Razgrabljena su ili pretvorena u objekte kojima je osnovni cilj profit, a ne odmor radnika.
Domaćih turista sve manje
O tome da se radnici sve manje odmaraju, govore nam jednostavni statistički podaci. U zadnjih nekoliko godina, bez obzira na krizu, broj turista u Hrvatskoj se postupno povećava. Do tog porasta došlo je zbog većeg broja stranih turista, a domaćih je sve manje. Tako je 2008. godine u Hrvatskoj boravilo 10 milijuna i 453 tisuće turista, u 2009. godini 10 milijuna i 270 tisuća te u prošloj godini 10 milijuna i 640 tisuća. Od toga domaćih turista bilo je 2008. milijun i 789 tisuća, u 2009. godini miljun i 557 tisuća te u prošloj godjni milijun 493 tisuće.
Na pitanje zbog čega je to tako nije teško odgovoriti. Realne plaće u Hrvatskoj su još uvijek manje od onih prije rata. Ne samo to. U tom prosjeku plaća uračunate su ogromna primanja manjeg broja pripadnika povlaštenog sloja. Kako se ono kaže, svi jedemo sarmu. Tek, većina jede kupus, a manji dio meso.
Najveći dio male plaće i to 32 posto, odlazi na hranu. Po tom pokazatelju hrvatski radnici su na rubu siromaštva. Uzima se naime da je siromašno ono društvo čiji pripadnici na hranu troše trećinu primanja. Dvadeset posto se odvaja za stanovanje, a ono što preostaje na vraćanje kredita, svakodnevne životne potrepštine, školovanje djece. Dobrom dijelu radnika primanja nisu dovoljna za pokrivanje osnovnih životnih potreba tako da se snalaze minusima na karticama i zajmovima. Jasno je da sa takvom strukturom rashoda ne mogu ni pomišljati na bilo kakav iole pristojan odmor.
Uz produbljavanje krize u ovoj godini, o čemu govori pad bruto-društvenog proizvoda u prvom tromjesječju za daljih 0,8 posto, možemo reći da se turistički slogan „Tako lijepa a tako naša“ ne odnosi na hrvatske radnike.
