Manje ili više kontinuirano, predstavnici kapitala i oni koji ga podržavaju govore da su za hrvatske gospodarske teškoće krivi lijeni hrvatski radnici. Oni navodno ne žele raditi već svoju energiju troše na to da kukaju kako im je teško. Uz to, oni ne samo da su lijeni već su preplaćeni i prezaštićeni. Naravno, takve izjave daju oni koji lagodno žive, često puta na temelju bogatstva koje su stekli na krajnje sumnjiv način. Vrlo je nategnuta konstrukcija da se na burzi nalazi 370.000 nezaposlenih samo zato što su lijeni, ili da je lijenost razlog zbog kojeg je jedna trećina hrvatskih građana siromašno.
Strana iskustva
Svi ni koji su radili u inozmestvu, Njemačkoj na primjer, govore da se u tim zemljama ne radi više. Razlika je jedino u tome da se radi organiziranije. Da je to tako, mogu reći iz prve ruke, na temelju vlastitog iskustva. Prije nekog vremena bio sam u jednoj državnoj instituciji radi neke potvrde. Službenici rade u jednoj prostoriji, a stranke čekaju u drugoj. Te dvije prostorije dijeli hodnik. Kada proizvaju onoga tko je došao na red, službenici viču njegovo ime, no ono se često puta ne čuje u sobi gdje su stranke jer se riječi gube u hodniku. Čekao sam gotovo sat vremena, a kada sam pitao službenika što je, on se izderao na mene da su me zvali a ja se nisam javio. I ja sam se iznervirao i predbacio sam im da im organizacija posla ništa ne valja.
Nedavno sam bio ponovno u toj instituciji. Nije se ništa promijenilo. Sliužbenici se i dalje deru, a stranke ih i dalje ne čuju. Tako je u Hrvatskoj na sve strane.
Velike plaće
Da su velike plaće hrvatskih radnika uzrok gospodarske propasti, također je još jedna od gluposti koja dolazi iz svijeta kapitala. Najniže plaće u Hrvatskoj su u pravilu u tvrtkama koje propadaju – tekstilnim, drvnoim, obućarskim. Hrvatska tekstilna industrija, nekada jedna od najvažnijih proizvodnih grana, uskoro će prestati postojati. U isto vrijeme, na listi najbogatijih ljudi na svjetu nalazi se vlasnik španjolskog tekstilnog giganta Zare. On se nije obogatio na taj način što je iz radnika isisao zadnju kap krvi, već zato što je svoj posao dobro organizirao. Na primjer, Zara uopće nema skladišni prostor za gotove proizvode već se gotovi proizvodi izravno iz pogona distribuiraju u prodajne centre diljem svijeta. Između ostaloga i u Hrvatsku.
Opće je poznata stvar da su radničke plaće najveće u najbogatijim zemljama. One svoju konkurentnost ne grade na obespravljivanju rada, već na dobroj organizaciji i znanju. Bezbroj je primjera koji govore da jeftina radna snaga neće spasiti neku loše vođenu tvrtku. Nokia je svojedobno u njemačkom gradu Bochumu imala svoj pogon. Proizvodnja je preseljena u Rumunjsku, gdje radnici imaju mnogo manje plaće od njemačkih. Ni to nje spasilo taj pogon. Problem je bio u tome što Nokia tehnološki zaostaje za svojim koknurentima, odnosno kasne u razvoju pametnih telefona. Uzalud dakle naši poduzetnici žele da se bijedne radničke plaće dodatno smanje. To neće povećati njihovu konkurentnost jer hrvatsko gospodarstvo u cjelini beznadno tehnološki i po svim ostalim kriiterijima zaostaje za svijetom.
U sferu bizarnosti također spadaju poduzetnički zahtjevi da se Zakon o radu radikalno izmjeni tako da radnici ostanu praktički bez ikakve zaštite. Na stranu što fleksibilno radno zakonodavstvo nikada nikoga nije izvuklo iz krize. Taj zahtjev u sebi sadrži rijetku dozu bezobrazluka. Dok se traži da radnici potpuno obesprave, u isto vrijeme poduzetnici, koji su upropastili Hrvatsku, uživaju besprimjernu zaštitu – od menadžerskih ugovora do otkaznog roka, od bonusa do masnih otpremnina, da se ne govori o životnim osiguranjima njih i njihovih obitelji i svega onome drugome o čemu radnici ne mogu ni sanjati.
Zbog čega poduzetnici uživaju takvu zaštitu i privilegije? Zato što su u zadnje četiri godine hrvatski bruto-proizvod smanjili za 10 posto!
Na temelju svega onoga što je navedeno, nije teško zaključiti da se Hrvatska neće maknuti s mjesta sve dok se javnost ne prestane bombardirati s bemislicama o lijenost radnika, njihovim visokim plaćama i nekakvoj pretjeranoj zaštiti.
Da parafraziramo Bila Clintona:
– Problemi su na drugom mjestu, budalo!
