Hrvatski radnici kao topovska hrana

Hrvatski radnici kao topovska hrana

U valu procesa restrukturiranja ( čitaj: otpuštanja) koji već godinama zapljuskuje Hrvatsku, ponovno su se na udaru našle hrvatske željeznice, odnosno HŽ Cargo.  Riječ je o tvrtki  koja se bavi teretnim prijevozom. Zbog nagomilanih gubitaka izlaz se traži u otpuštanju 802 radnika. Na proteste željezničarskih sindikata koji, između ostaloga, upozoravaju na to da su  željezničari sepcifično zanimanje koji će teško negdje drugdje naći posao, oglasio se mjerodavni ministar. S visine i prilično nezainteresirano objasnio im je da su se vremena promijenila. Vladaju tržišni zakoni i  svi se tome trebaju prilagoditi. Pri tome se ponašao kao da su radnici mala djeca kojima nije ništa jasno pa se eto on smatra pozvanim da im objasni kako stoje stvari.  

  

Tko je kriv?

S obzirom na to da je slučaj HŽ Cargo više pravilo a manje izuzetak, vrijedi ga detaljnije analizirati. Istina je da se ta tvrtak susreće s teškoćama i da svojim prihodima ne pokriva troškove. No, isto tako je činjenica da ni jedan od 802 radnika kojem se smiješi zavod za zapošljavanje nije kriv za to. Radi se jednostavno o tome da zbog sloma hrvatskog gospodarstva ima sve manje tereta za prijevoz. Mnoge velike tvrtke za koje je željeznica radila nestale su sa lica zemlje, a one koje su ostale, poput luke u Rijeci, gube utrku s konkurencijom.

Do sloma hrvatskog gospodarstva nije došlo zbog neke više sile već zbog nesposobnosti čitavog niza političara i gospodarstvenika. Oni su se bavili prepariranjem bijelih medvjeda ili beskrupuloznom krađom, a ako su kojim  slučajem  bili  pošteni, tada su bili nesposobni. Nikako se drugačije ne može objasniti činjenica da je po padu bruto-društvenog proizvoda Hrvatska uz Cipar najgore gospodarstvo u Europskoj uniji pa i u širem okružju.

Do sada, zbog nesposobnosti nije odgovarao ni jedan državni funkcinar niti poduzetnik. Nakon pustoši koje su ostavili iza sebe nijednom nije pala dlaka s glave. Ti koji tako bahato radnicima sole pamet ne moraju razmišljati o tome što će njihova djeca sutra jesti i hoće li imati novaca da im plati autobus kako bi mogli ići u školu. Ceh za njihove propuste plaćaju radnici. Tako je bilo i, kako bi rekao Krleža, tako će uvijek biti. Slike bijesnih, prestašenih i očajnih radnika čije tvrtke propadaju redaju se jedna za drugom a ni jedna od onih koji je doveo do toga nije postao socijalni slučaj. Radnici su tako postali topovska hrana kojom se naplaćuju propusti onih koji vode Hrvatsku.

Usamljeni

U tom srazu rada i kapitala, radnici su prilično usamljeni. Vrijeme je pokazalo da su političke stranke prije svega mehanizam koji osigurava uhljebljavnje i dobar život pripadnicima tih struktura. U Hrvatskoj postoji stranka koja se zove Socijaldemokratska parija Hrvatske, no ona poput HDZ-a ustrajno jaše na promjeni Zakona o radu , u skladu s neoliberalnom doktrinom da je lakoća otpuštanja preduvjet za gospodarski rast. U praksi, ta neoliberalna doktrina se već uveliko provodi, no ona nije dovela do nikakvog rasta. Najveći dio novih ugovora o radu sklapa se na određeno vrijeme, često puta na rok od mjesec dana. Ne jedan poslodavac se pri tome prema radniku ponaša kao da je devetnaesto stoljeće i vrijeme brutalnog kapitalizma. Na primjer, do zadnje dana ne govori mu da li će ugovor biti produžen ili neće, ne isplaćuje mu plaću ii se iživljava na neki drugi način.

Posljedica dodadašnjeg kretanja je ta da Hrvatska bar u jednom segmentu sljedi zbivanja u kapitalističkom svijetu. Raste socijalno raslojavanje. Bogati su u Hrvastkoj sve bogatiji a siromašniji sve siromašniji i mnogobrojniji. Sasvim razumljivo. Jedino radnici plaćaju ceh spirale pada. Smanjuju im se plaće, smanjuju prava, ukidaju se kolektivni ugovori, ostaju bez posla.

U takvoj situaciji, sindikati su zadnja crta obrane radnika. Kako vrijeme prolazi, postaje  sve jasnije da je potrebno  njihovo jačanje, povezivanje i uzajamna radničku solidarnost.