Hrvatsko gospodarstvo i hrvatsko društvo u cjelininalaze se pred velikim izazovima. Teškoće s kojima se do sada suočavalo, a koje su nastale
gospodarskom politikom koja je favorizirala uvoz, a destimulirala izvoz, pridružila se i svjetska financijska kriza. U takvoj situaciji, može se očekivati da će se izlaz iz teškoća, u najvećoj mjeri, pokušati naći na račun onih iza kojih ne stoji snaga kapitala, a to su radnici, umirovljenici i nezaposleni. Sindikat na to mora biti spreman i ne smije dozvoliti da ceh sadašnje situacije plaćaju samo oni koji žive od svog rada.
Usluge ili proizvodnja
S početkom tranzicijskih promjena i prelaskom na tržišno gospodarstvo, u Hrvatskoj je zavladala gospodarska doktrina prema kojoj se razvoj treba graditi na uslugama, a proizvodnja je proglašena prevladanom kategorijom. Pri tome su kao primjer uzimane zemlje zapadne Europe i Amerike, u kojima se zaista usluge razvijaju u sve većoj mjeri. U toj usporedbi zaboravilo se na to da je riječ o zemljama s vrlo razvijenom industrijom, koja pruža dobru podlogu za razvoj različitih uslužnih djelatnosti – počevši od financijskih usluga, pa nadalje.
Tu glorifikaciju usluga u Hrvatskoj pratila je deindustrijalizacija. Što tokom privatizacijske pljačke, što na temelju gospodarske politike, s lica zemlje nestao je čitav niz velikih industrija, a one koje su ostale, samo su sjena nekadašnjih uspješnih tvrtki. I one tvrtke koje je preuzeo strani kapital u dobroj mjeri prestale su sa proizvodnjom i postale su trgovačka predstavništva centrala. Za to je dobar primjer Ericsson Nikola Tesla, u kojoj je nekada radilo pet tisuća radnika i koji su se doista bavili proizvodnjom. Sada tisuću i pet stotina radnika montira uređaje koji dolaze iz inozemstva. Ta tvrtka se pri tome ističe kao primjer uspješne privatizacije i ulaska stranog kapitala.
Uvoz dva puta veći od izvoza
Rezultat takve gospodarske politike je taj da se uvozi dvostruko više nego što se izvozi. Takva situacija traje već čitav niz godina. Razlika se podmiruje prije svega sve većim zaduživanjem i prodajom imovine, te djelomično prihodom od turizma. Ekonomisti govore da je, za sada, situacija pod kontrolom. No, mora zabrinjavati to što je riječ o trendu koji će se očito nastaviti i u narednim godinama. Jednog dana će se iscrpiti mogućnosti zaduživanja, sve ono što je vrijedno bit će prodano i tada ćemo se naći na pragu argentinskog sindroma. Ta bogata zemlja je nerazumnom politikom ogromnog zaduživanja dovedena do sloma. Trebalo je deset godina da se zemlja oporavi.
Daljnje zaduživanje države
Čitav niz podataka upozorava da je situacija ozbiljna. Pristalice sadašnje gospodarske politike govore da rast bruto društvenog proizvoda nije za podcjenjivanje. U isto vrijeme, prešućuju činjenicu da je porast vanjskog duga veći od porasta bruto društvenog proizvoda. Na taj način uopće se ne može govoriti o razvoju, već o stagnaciji. Situacija je tim gora što se dobar dio vanjskog zaduživanja, onaj koji ostaje nakon podmirivanja dugova, ne usmjerava u proizvodnju, već u trgovačke centre i sličnu vrst poduzetništva. A ti trgovački centri u još većoj mjeri povećavaju opseg našeg zaduživanja, jer se u njima dobrim dijelom prodaju strani proizvodi.
Još jedna činjenica koja zabrinjava. Brodogradnja čini 20 posto našeg robnog izvoza. Budućnost te grane je nesigurna, rješenje se vidi u privatizaciji, s time da se ne inzistira na očuvanju te proizvodnje i čuvanju radnih mjesta, već se budućim vlasnicima daju odriješene ruke. Nakon privatizacije može se očekivati novi šok koji će se odraziti, između ostaloga, u smanjenju broja zaposlenih, i smanjenju izvoza te gospodarske grane.
Inflacija
Posljedice dosadašnje gospodarske politike ozbiljno se počinju osjećati. Inflacija postaje ozbiljan problem, a nju, prije svega, osjećaju oni s manjim prihodima, dakle oni koji žive od svog rada. Opravdanje da je inflacija uvezena zbog povećanja cijene energenata i hrane, samo je djelomično točna. Jer, inflacija u Hrvatskoj dvostruko je veća nego u Europskoj uniji. To govori da inflacija u Hrvatskoj služi za financiranje gospodarskih promašaja, a kao što nas je iskustvo itekako dobro naučilo, na taj način se ništa ne rješava, već se problemi samo odgađaju i, u krajnjoj liniji, razbuktavaju.
Našim vlastitim problemima sada se pridružuje svjetska financijska kriza. Ona je nastala zbog toga što se financijska sfera odvojila od svoje realne, proizvodne baze, dugo godina se ona glorificirala, govorilo se o financijskoj industriji, kao da ona zaista nešto stvara i došlo je vrijeme kada se ta konstrukcija srušila kao kula od karata. Hrvatska neće biti pošteđena posljedica te krize, zbog svoje ovisnosti o uvozu i stranom kapitalu. U njoj će se ona osjetiti, u najmanju ruku, u jednakoj mjeri kao i u svijetu.
Posljedice ćemo osjetiti i u našoj najvažnijoj gospodarskoj grani, turizmu, u kojoj se stvara dvadeset posto bruto društvenog proizvoda. Može se očekivati da će vremenom biti osjetno smanjen broj dolazaka stranih turista, zbog krize u njihovim zemljama.
Ceh ne bi smjeli platiti radnici
Očito je, dakle, da je prijeko potreban ozbiljan zaokret u gospodarskoj politici, koja se neće svoditi na to da se promatra i prati ono što se događa. Ako se tako nastavi, stvar će izmaknuti kontroli, a račun će platiti oni iz donjeg dijela društvene ljestvice. Morat će se rezati troškovi, a što to točno znači u praksi, pokazuje primjer poznatog poduzetnika Stjepana Fiolića. On je svim svojim zaposlenicima već smanjio plaću na minimalac.
Sindikat mora biti spreman na izazove koji ga očekuju. Već sada poduzetnicima treba jasno staviti do znanja da neće pristati na to da posljedice gospodarske krize snose samo radnici. U mjeri koliko je to u njihovoj moći, moraju utjecati na stvaranje takve gospodarske politike koja će osigurati razvoj Hrvatske, puno zapošljavanje i pristojne plaće. A ako se ukaže potreba za restrikcijama, tada treba inzistirati na tome da leđa podmetnu svi društveni slojevi. Pri tome sindikati trebaju koristiti sve instrumente legalne sindikalne borbe.
