U zbilji: Nepodnošljiva lakoća tišine!
Od prvih slobodnih i demokratskih izbora u Hrvatskoj, u svibnju 1990. godine, pa do danas, niti jedna tema iz gospodarske sfere, a kasnije i socijalne i političke, nije izazvala tolike kontroverze, niti je rezultirala tolikim negativnim posljedicama, kao što je to učinila pretvorba i privatizacija.
Kakav i koji model primijeniti u pretvaranju socijalističkog društvenog vlasništva u privatno, a da pri tome budu zaštićeni i radnici i umirovljenici, koji su u proteklih četrdeset godina stvarali taj društveni kapital – pitanje je oko kojega su se lomila koplja i ta bitka još nije završena.
Da podsjetim: prema anketi Državnog zavoda za statistiku, samo je do kraja 1996. godine »nestalo« oko 700.000 radnih mjesta, a do sredine 1999. godine broj nezaposlenih kretao se između 250.000 i 320.000, dok prema podacima Zavoda za platni promet, samo u tekućoj 1998. godini svakoga mjeseca 82.000 radnika nije dobivalo plaću (9% od ukupno zaposlenih u RH), a svaki dan bez posla je ostajalo 330 radnika!
I kakva je reakcija bila hrvatskog radništva na takvo svoje radno i socijalno ponižavanje, na egzistencijalni brodolom? Šutnja! Muk! Samo gunđanje u sebi i među sobom: »Već bu to neko rešil«.
Ulicama država našeg susjedstva, pa i šire »valjaju« se radnički prosvjedi i na najmanje zakidanje radničkih i socijalnih prava. Nema čekanja, nema zastajanja. Borba kapitala i rada traje i trajat će dok je kapitalizama (»kraja povijesti«). Samo naša (već legendarna) šutnja traje li, traje. Kao da smrt nije ništa!
U nadi: »Nigdar ne bu da nekak ne bu!«
Tzv. hrvatski model pretvorbe i privatizacije glavni je uzrok svih naših nevolja – društvenih, ekonomskih, ljudskih. Nije prihvaćen savjet Miltona Friedmana, američkog nobelovca i jednoga od najuglednijihekonomista 20. stoljeća, koji je još u prosincu 1989. godine, prigodom boravka u tadašnjoj SFRJ, preporučio: »Razgovarao sam kod vas s mnogim ljudima, analizirao stanje i došao do zaključka da vaše samoupravljanje nema budućnosti. Jedino je rješenje privatizacija. Za razliku od drugih tzv. socijalističkih zemalja, vi imate šansu za bezbolnu privatizaciju. Vaše samoupravno poduzeće treba pretvoriti u dioničko društvo. Svaki radnik, koji sada ima pravo na razmjeran dio dohotka, dobit će isti razmjeran dio u dionicama. Ta promjena neće izazvati nikakve poremećaje, jer samoupravljanje je već jedan oblik vlasništva… Ako razgovarate s radnicima u vašim poduzećima i upitate ih tko posjeduje to poduzeće, odgovorit će vam da je ono njihovo… Znam da podjela dionica samo radnicima nije sasvim etična, jer su i drugi građani doprinosili stvaranju bogatstva. Ali to je najbolje praktično rješenje, koje se može brzo provesti. Brzina je pritom veoma važna. Treba, naime, završiti privatizaciju prije nego što novi političari i stranke, koji će na izborima ugrabiti vlast, ugrabe i imovinu, te uspostave latinoamerički vid kapitalizma…«.
Na žalost, upravo se to dogodilo. Posljedice su, blago je rečeno, grozne, šikaniranje radnika se »kreativno« širi i poput hobotnice, steže njihove male živote, slama obitelji, zamagljuje vidike. Slavonska narodna poslovica da »domaća uš najžešće grize« para mozak i uništava dušu.
Jedina nada, koja nam se nudi, poput dječje varalice, ostaje Europska unija – kada postanemo njezina članica. (Jednoga dana, moj Marate). O, kakav divan dan!
U uspomeni: Ne okreći se, sine!
Na okruglome stolu na temu »Radnička participacija u Hrvatskoji Europi«, što je održan u Zagrebu, 6. i 7. XI. 1997. godine, Peter Scherer, međunarodni tajnik Zaklade »Hans Bockler«, govoreći o dostignućima u ostvarivanju radničke participacije u SR Njemačkoj, između ostaloga je kazao: »U Njemačkoj ne postoji samo socijalni dijalog, koji se temelji na međusobnom prihvaćanju, uvažavanju i poštivanju. Radnička vijeća su instance koje omogućuju radničku participaciju. Još prije 50 godina ona su se izborila da u nadzornim odborima budu i predstavnici sindikata. Time su nadzorni odbori dobili kontrolnu ulogu nad radom menadžmenta«.
Na istom tom skupu, Rudy Porter, ravnatelj Američkog centra za međunarodnu radničku solidarnost, je rekao: »Amerikanci se dive sustavu participacije u skandinavskim zemljama i u Njemačkoj. Voljeli bismo takav sustav uvesti i u SAD, ali to nije moguće bez jakih sindikata, jer poslodavci neće prihvatiti participaciju iz plemenitih pobuda, već samo zbog snage sindikata…«.
Englez Chris Pate (na žalost, pokojni), tada generalni sekretar Europske federacije grafičara, široko obrazovani intelektualac, poliglot i ljevičar, u razgovoru prigodom jednoga od njegovih brojnih posjeta Hrvatskoj, devedesetih godina prošlog stoljeća, rekao mi je: »Što vam bi da radnicima iz ruku uzmete tvornice i predate ih u vlasništvo raznim mutikašama, koji su krivi za pola milijuna Hrvata izbačenih na ulicu. Ukidanjem samoupravljanja, vi ste ubili nadu milijunima radnika diljem Europe i svijeta«!
»Samo iz daleka sve ko zvijezda sja«, rekao bi pjesnik.
Epilog: A što ako je pojam »rad« pred izumiranjem?
Impozantno djelo Tonija Negrija i Michaela Hardta, pod naslovom »Imperija« (Pariz, 2000.), izazvalo je pravu oluju među europskim političkim strankama i sindikatima, umjerene lijeve provenijencije.
Negri i Hardt su za otpor kapitalizmu, ali izvan kapitalizma jer su uvjereni da živimo u vremenu postkapitalizma, kada je kapitalizam potrošio samoga sebe. Preživjelost kapitalizma, kao i marksizma, znači onaj iskorak koji je sličan Alici u zemlji čudesa. Jer, radnička klasa, kao i radni proces, pojmovi dekomponirani i destrukturirani, nacionalne države su preživjele, nema više centara moći, jer moć je disperzirana posvuda – zato i otpor treba biti posvuda, uvijek i svugdje, a sve su hijerarhije i sve ustaljene vrijednosti dovedene u pitanje, i to ne od osporavatelja, već razvitkom samoga kapitalizma. Naime, cijeli se globus pretvorio u mjesto proizvodnje, eksploatacije, ali i kontinuiranog pružanja otpora. Pri tome je spontana pobuna ona koja zaslužuje najveće divljenje – to je neponovljiv moment otpora koji mijenja društvene odnose.
Proizvodnja se dematerijalizira, ona više ne stvara materijalne vrijednosti, jer se te vrijednosti (nematerijalne i neopipljive) stvaraju posvuda. Prema tome, društvena proizvodnja koindicira s društvom u cjelini, a rad (a s njim i eksploatacija rada) se gasi. Marx isparava, jer Negri (nepravilno) definitivno premješta proizvodnu funkciju vrijednosti, odnosno bogatstva koja proizlaze iz rada (obuhvaćenog kao produkt radne snage) na »generalni intelekt«, tj. na općedruštvenu moć znanosti, komunikacije i govora.
Političke stranke i organizacije, kao i sindikati, prevladani su, isto kao i povijest i njen smisao, odnosno njezino progresivno usmjerenje.
Jedino što preostaje i postoji jest disperzirana, nepovezana, često nepredvidiva i uvijek spremna da izbije, pobuna. Tko zna gdje i tko zna kada.
dr. sc. Božidar Stanić
