U srpnju 2016. godine Republika Hrvatska će navršiti tri godine punopravnog članstva u Europskoj uniji. Međutim, svakodnevni problemi koji se pojavljuju u primjeni Direktiva i ostalih propisa Europske unije ukazuju da članstvo u Europskoj uniji nije promijenilo neke uvriježene odnose u društvu, odnosno da postoje ponašanja koja su ne samo izolirana od uputa i smjernica nadležnih tijela u Europskoj uniji, nego su im i potpuno suprotna.
To može ukazivati na dvije situacije, od kojih za građane Republike Hrvatske ni jedna nije dobra. Jedna je da su pregovarači u pristupnim pregovorima olako prelazili preko nekih obveza u pravnoj stečevini Europske unije, a druga je da se, unatoč članstvu u Europskoj uniji, koriste, što je duže moguće, stari modeli ignoriranja „politike izvana“, kako bi se iz postojećeg modela vlasti isključili svi nepoželjni ili nepoćudni i kako bi se što dulje zadržao okvir nedodirljive, vladajuće politike koja odgovara onima koji su na vlasti. U formalnom se smislu nastoje „pratiti“ propisi i smjernice Europske unije te se donose „novi“ zakoni kojima se mnoga područja usklađuju s propisima EU, ali se onda iz tih zakona izostavi ono što je bitno, ili se doda nešto što ne postoji u Direktivi, kako bi se u tome i uspjelo.
Ugradnja razdjelnika topline u stanove?
Da je tome tako, ima niz primjera koji su u javnosti opravdano izazvali buru nezadovoljstva, a jedan od aktualnih je i situacija s razdjelnicima topline (trakavica koja još nema svoj epilog). To je također posljedica ishitrenog „usklađivanja“ zakonodavstva s pravnom stečevinom EU i donošenje cijelog seta energetskih zakona samo nekoliko dana prije primanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo. U tome je izostala potrebna studija, javna rasprava, vrijeme prilagodbe, a i uvjeti za donošenje tih zakona u Republici Hrvatskoj nisu istraženi. Krenulo se ciljano i silovito s primjenom, ali samo u dijelu obvezujućem za građane (ugradnja razdjelnika topline u stanove, pod prijetnjom zastrašujućih kazni). Kasnije, kada su se pojavili problemi, nadležno je ministarstvo to pokušalo prikazati kao nešto na što obvezuje Direktiva EU, kao da građani ne znaju čitati Direktive. Tek pod pritiskom nezadovoljnih građana, nadležni se naizgled „povlače“ korak natrag, ali ne priznaju grešku niti odustaju od takvih zakona. Ovaj aktualan primjer mogao bi se preslikati na niz drugih područja na kojima se odugovlači, ili se ne želi uopće promijeniti stanje, jer način kako je to riješeno u „starim“ članicama EU nije prihvatljiv nekim interesnim i političkim lobijima, koji nastoje što dulje zadržati status quo bez prilagodbe, jer im on donosi korist.
Vlast to ne bi činila, ali mora, jer to traži EU
U nekim se situacijama ide toliko daleko da se dokumenti od nacionalnog značaja naručuju od pojedinih privatnih, savjetničkih tvrtki, kako bi upravo one kroz modele „prilagodbe“ kreirale recepte koji odgovaraju interesnim grupacijama (koje ih plaćaju), a ne dugoročnom nacionalnom prosperitetu i razvoju na svim razinama. Na takve se dokumente bez rasprave i sudjelovanja javnosti, stavlja oznaka izvornosti kao da su izrađeni u pojedinom ministarstvu te se nastoje prikazati kao jedino moguće rješenje koje, opet, proizlazi iz Direktiva EU. Na takav se način građanima nastoji prenijeti dvostruka poruka: „Vlast to ne bi činila, ali mora, jer to traži EU.“
Dokumenti u fazi donošenja, a socijalni partneri pojma nemaju!?
Jedan od važnih dokumenata koji potvrđuje uhodanu proceduru (izrade dokumenata u privatnoj režiji) je i dokument pod nazivom: „Javne politike za razvoj i reformu tržišta profesionalnih i poslovnih usluga u Hrvatskoj“, koji je objavljen na mrežnim stranicama kao dokument Ministarstva gospodarstva, Uprave za trgovinu i unutarnje tržište, 16. siječnja 2016. godine. Iz uvodnog dijela teksta dokumenta, koji ima 81 stranicu, proizlazi da je naručen od Ministarstva gospodarstva 2014. godine, kao dio projekta, nakon što je ista konzultantska tvrtka za Ministarstvo gospodarstva izradila dokument: „Ekonomska analiza sektora profesionalnih i poslovnih usluga“ 2014. g. (koja je prema svemu sudeći bila interni dokument Ministarstva gospodarstva). Isto tako, navedeno je da su u izradi dokumenta sudjelovali pojedini stručnjaci iz Ministarstva i drugi vanjski suradnici. Sve bi to bilo legitimno da se novac poreznih obveznika utrošio na stvaranje tako važnog (strateški prevažnog) dokumenta za RH, da su u najmanju ruku porezni obveznici, ako ne i socijalni partneri, uopće bili uključeni na bilo koji način u stvaranje dokumenta. Ovako im se dokument „servira“ kao jedino moguće rješenje, opet na tragu „usklađenosti“ s Direktivom o uslugama EU, jer se to naprosto „mora“ provesti. Očito, sve bi i prošlo jednostavno da o tome dokumentu nisu dobile direktan upit sindikalne središnjice (dobile su upit o očitovanju na tri stranice dokumenta), ali ovaj put od Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Dakle, zdravo za gotovo, dokument je ušao u fazu „donošenja“, a da sindikati, kao socijalni partneri, nisu imali nikakvih saznanja o njegovoj izradi. Na mrežnim stranicama objavljen je u vrijeme tehničke Vlade, a nova Vlada se ničim nije zainteresirala da ga cijelog razmotri sa socijalnim partnerima prije nego što ga podupre kao Prijedlog. Da se privatne konzultantske tvrtke koje stručno izrađuju „naručene“ dokumente ne bi osjetile prozvane, treba reći da one od toga žive i legalno i legitimno odrađuju zadatke i projekte prema uputama i na zahtjev „naručitelja“, a to su uglavnom ministarstva. Problem je u tome što na najvišim razinama vlasti ne postoji način rada koji bi na nacionalnoj razini, uvažavajući različite pristupe, okupio sve stručnjake iz pojedinih područja, te socijalne partnere, koji bi onda, sigurno, ulažući različito stručno iskustvo, vodeći računa o interesima svih društvenih skupina te o Smjernicama koje daje Europska komisija, mogli izraditi zajednički tekst, koji je daleko prihvatljiviji dokument od strateškog značenja u budućnosti za RH. Ovako se samo rijetki javljaju kako bi komentirali „servirano“ od ministarstava, što je etički sporno jer dokumenti nisu izvorni dokumenti ministarstava.
Navedeni dokument se poziva na Strategiju jedinstvenog tržišta EU, a ona proizlazi iz Direktive o uslugama. Prijedlozi javnih politika za razvoj i reformu tržišta profesionalnih i poslovnih usluga definirani su u dokumentu kroz 7 područja: Olakšanje tržišnog pristupa za profesionalne usluge i privatno obrazovanje (smanjenje troškova, liberalizacija i deregulacija tržišta usluga, poticanje konkurencije u sektoru profesionalnih i poslovnih usluga i dr.); Deregulacija i pametna regulacija gospodarstva (povećanje slobode poslovanja, formiranje koordinacije i vodstva kroz Ured za pametnu regulaciju u Vladi RH); Poticanje okrupnjavanja i internacionalizacije malih i srednjih poduzeća (financiranjem projekata iz sredstava EU); Podrška ekonomije dijeljenja i dodatna fleksibilizacija tržišta rada (pri čemu se navodi da je „ozbiljan potencijal za bitno smanjenje stope nezaposlenosti upravo u uslugama agencija za privremeno zapošljavanje, odnosno, kroz fleksibilne oblike zapošljavanja“); Potpuna digitalizacija javne uprave; Aktivno poticanje konkurencije i tržišnog natjecanja (s ciljem otvaranja tržišta usluga za sniženje cijena i rast kvalitete); Integracija industrije s profesionalnim i poslovnim uslugama (usklađivanje obrazovanja s potrebama gospodarstva i dr.).
Otvaranje tržišta usluga jedino preko leđa radnika?
Navedene mjere u dokumentu detaljno su razrađene po svim točkama, a sa sindikalnog stajališta najvažnija je točka 3.4. “Olakšavanje razvoja ekonomije dijeljenja i fleksibilizacija tržišta rada“ obrađena u dokumentu u dva odvojena naslova: Slobodan pristup za nove poslovne modele i Prepreke privremenom zapošljavanju. U razradi navedene mjere autori su se dijelom dotakli sada neprihvatljivog modela javne nabave u RH (izbor najjeftinijeg ponuditelja, bez ekonomskih kriterija), na što je dosad ukazivala i Europska komisija, ali se unatoč tome (osim priče), nastoji zadržati status quo jer upravo postojeći model omogućuje korupciju i prelijevanje javnog novca u privatne džepove, a što mnogima odgovara. Slično je i s „ekonomijom dijeljenja“ kod nekih usluga jer se pojedini lobiji grčevito bore protiv konkurencije na tržištu, a sve kako bi zadržali visoke cijene i monopol.
Primjer je prepoznatljiv kroz ulazak novih pružatelja taxi usluga u gradu Zagrebu, kroz nastojanje da se ne dijele odvjetničke usluge i dr. Međutim, autori dokumenta su samostalno, bez ikakvih prethodnih konzultacija sa sindikalnim središnjicama te bez rasprave na Gospodarsko-socijalnom vijeću (iako ih je Sporazum o radu GSV-a na to obvezivao), u dijelu obrazloženja mjera koristili netočne, u praksi neprovjerene podatke vezane na fleksibilizaciju i liberalizaciju tržišta rada, pogotovo u području privremenog zapošljavanja. Tvrdnja da je „dosadašnji proces fleksibilizacije bio umjeren i preostale su brojne prepreke, osobito za usluge privremenog zapošljavanja koje imaju jedan od najvećih potencijala rasta u cijelom sektoru“, u realnoj svakodnevnoj praksi nema uporišta. Ako se zna da je Direktiva o uslugama donesena još 2006., da je Republika Hrvatska u procesu usklađivanja zakonodavstva s pravnom stečevinom EU 2010. g. donijela Zakon o uslugama, onda se veći uspjeh u otvaranju tržišta usluga ne može i ne smije tražiti isključivo kroz liberalizaciju i fleksibilizaciju tržišta rada i radnog zakonodavstva jer je najviše učinjeno upravo u tim područjima.
Kako se zaštititi od arogantnih i nepoštenih poslodavaca?
Zakon o radu mijenjan je u više navrata, a 2014. njime je omogućena veća fleksibilnost radnog vremena, uglavnom na štetu radnika, te je znatno pogoršana pozicija ustupljenih radnika, odnosno, ojačana je pozicija Agencija za privremeno zapošljavanje radnika. Navod u dokumentu da je općenito potrebno u svim obrascima i propisima prepoznati i posebno tretirati agencijske radnike u skladu sa specifičnostima privremenog zapošljavanja, a jedan od ciljeva takvog zapošljavanja trebao bi biti i mogućnost državnog poticaja (poslodavcima), ne samo da je suprotan važećem Zakonu o radu kojim se uređuje rad ustupljenih radnika, nego je suprotan i Povelji o ljudskim pravima, Europskoj socijalnoj povelji i Odlukama Europskog suda za ljudska prava jer potiče daljnju diskriminaciju agencijskih radnika. U dokumentu se nadalje Agencije za privremeno ustupanje radnika obrađuju kao žrtve administrativnog aparata koji od njih „nepotrebno“ zahtijeva dostavljanje podataka nadležnom ministarstvu o broju ustupljenih radnika. A u obrazloženju mjere autori dokumenta nisu uzeli u obzir realno stanje s agencijskim radnicima. Nisu, naime, naveli da Agencije danas također dobivaju posao ustupanja radnika kroz postupak javne nabave te da dobivaju visoke marže ako poslodavcima, tražiteljima usluga, osiguraju uvjete ustupanja radnika sa znatno nižim pravima od stalno zaposlenih radnika. Autori dokumenta su nadalje naveli spornim sva ona prava u Zakonu o radu koja su Sindikati izborili kao svoj zaštitni mehanizam od arogantnih i nepoštenih poslodavaca, kao npr. izdavanje potvrde u roku od 15 dana od isplate plaće iz koje je vidljivo kako su ti iznosi utvrđeni. Spornim je također navedeno i to što je Zakonom o radu Agenciji predviđena zabrana otkazivanja ugovora o radu zbog prestanka potrebe za ustupljenim radnikom. Pri tome se nije uzelo u obzir da danas nema niti jednog radnika koji je s Agencijom sklopio ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Ugovori se produžuju u pravilu mjesečno, dok traju potrebe. O pravima na organiziranje sindikata i kolektivnom pregovaranju agencijskih radnika ni deset godina nakon donošenja Direktive nema podataka. Zar je onda potrebna veća fleksibilizacija i veće pogodovanje Agencijama? Zar je to „javna politika zapošljavanja“ o kojoj nitko ništa ne zna, ili je to daljnje udovoljavanje poslodavcima i kapitalu? I sve to događa se u kontinuitetu stare i nove vlasti, bez sudjelovanja onih kojih se to najviše tiče – Sindikata. Do kada će se donositi i promovirati javne politike u tajnim kuhinjama, pod lažnom izlikom da je tako predviđeno Smjernicama EU?
