Ovogodišnji parlamentarni izbori i virus korone imaju mnogo toga zajedničkog. I jedni i drugi su došli potpuno nenadano i neočekivano, te u trenutku promijenili naše ponašanje, svijest, navike i očekivanja. Kao da smo svi postali stariji i ozbiljniji, svjesni životnih iznenađenja i pošasti. Ono što nam je do pojave korone bilo silno važno, sada je u drugom planu, jer je izvjesna samo svakodnevna neizvjesnost i prijetnja. Globalni putevi su se raspršili u more nedoživljenih iluzija, a više nego prije postala je važna sigurnost vlastitog doma. I baš kada smo se nekako navikli boriti s virusom, sretni što smo nadomak pobjede, objavljen je datum parlamentarnih izbora. Iako su se trebali održati ove godine, ipak, kao da nas je datum objave sve zatekao.
Forsiranje normalnog
Taj svečani čin izbora, koji ljude potiče na promišljanje i inventuru četverogodišnjeg razdoblja, ove godine je došao posve neočekivano. Svakodnevno socijalno distanciranje, strah od kašlja tramvajskih putnika, izbjegavanje rukovanja i zagrljaja, u nama je ostavilo psihičku izoliranost, strah od budućnosti, strah od svakoga koga sretnemo, jer nam on može biti prijetnja. Emocija straha nije racionalna, ona se javlja kao tjelesna reakcija na nove, prijeteće i nepoznate okolnosti. Odjednom, s proglašenjem dana parlamentarnih izbora, počelo je forsiranje normalnog života. Otvorile su se granice, prometni putevi, trgovine, kafići, svadbe, klubovi, druženja. Iako se sve činilo nevjerojatno, ipak, ljudi su po prirodi skloni vjerovati u dobro, pa je “opuštanje” dobro došlo svima. Krenulo je forsirano normalno, ili, kako su to govorili epidemiolozi, život koji ide dalje punim plućima. Sve to je izgleda ipak došlo prenaglo da bi se na novo normalno privikli. I dalje smo razmišljali o svemu, samo ne o tome kome ćemo dati svoj glas. Kao da su ljudi, glasači pomalo ostali zbunjeni onim što ih čeka, a takvu atmosferu još više su stvarale stranke pripremajući se za izbore.
Politički vrtuljak, instant političari i stranačke maskote
Malo je reći da su i političke stranke bile iznenađene izborima makar im je priprema za izbore jedini zadatak. Iako ne bi trebalo očekivati, iznenađenje je bilo prisutnije u parlamentarnim strankama nego u onima izvan parlamenta. Objavom dana izbora počele su ubrzane pripreme. Dok su neke (obično male stranke) za izbore prezentirale najvredniji dio sebe, većina ih je tražila partnere, sklapala koalicije čudnih, zvučnih imena, a neke su, u vremenskoj stisci, bez vlastitih programa i ideja, vrbovale “zvučna”, narodu poznata imena, bez političkog iskustva, kao svoje stranačke maskote. Pri tome im nije bilo važno ni koju političku orijentaciju imaju, čime se bave, koje vrijednosne sustave zastupaju, imaju li političkog iskustva i zbog čega uopće žele ući u politiku. Bilo je važno da su spremni odraditi političku kampanju u trajanju od 6 tjedana. Neke su se koalicije tako široko rasprostrle da su doslovno pokupile sve stranačke disidente i nezadovoljnike koji su eto, čekali baš njih, da pridonesu političkom napretku. Uglavnom, mnogo novih stranačkih imena (dovoljno za pjesmu u haiku stilu, ali, sa starim, već poznatim licima). Bilo je tu i euforičnih nastupa, sve u stilu “novi početak” (ne navodeći kakav), ne shvaćajući da je građanima koji su suočeni s prijetnjom virusa korone već dosta početaka i propalih eksperimenata. Ljudi su naprosto s pravom umorni od toga.
Kod koaliranja i preslagivanja, privlačenja i odbijanja odvijao se pravi, šareni cirkus. Neki su svoju šansu vidjeli u okupljanju malih stranaka, ne shvaćajući da su i one jednom bile dio velikih, pa su im dali najbolje pozicije na listama, a svoje dugogodišnje članove svrstali na dno. Osveta? Možda je bilo i toga jer su stranke živi organizmi sa stalnom dinamikom, koja ponekad nekome ne odgovara. Stranački vođe su isto samo ljudi koji bi voljeli da svijet stane nakon što oni preuzmu kormilo stranke. U tom općem predizbornom metežu stvoren je dojam da se stranke međusobno natječu, radi sebe, a za glasače ih baš i nije bilo briga.
Dan izbora, vrijeme otrežnjenja
Nekoliko tjedana predizborne kampanje proteklo je u međusobnom optuživanju, prijetnjama, nadmudrivanju, putovanjima, slikanjima, druženjima, obilascima birača. Rađene su predizborne ankete u koje su neke stranke toliko povjerovale da su se proglašavale pobjednicima i prije samih izbora. Ali, glasači su čudna bića. Oni obično iznenade onda kada se stranački vođe najmanje nadaju. Tako je bilo i ovaj put.
Dan izbora prošao je uz asistenciju još uvijek prisutnog straha od virusa korone. Svi mi vjerujemo u isforsirano normalno, u nastavak života s koronom. Očito, odlazak na birališta s maskom i vlastitom olovkom je unaprijed odredio rezultate. Glasači su izabrali poznato političko okruženje jer ih nitko nije uspio uvjeriti da ima bolje rješenje. Neki stranački stratezi su to već ranije prepoznali i pobijedili, dok su drugi, ignorirajući stvarnost, začuđeni što nisu dobili povjerenje glasača. Teško je bilo prihvatiti poraz nakon tri desetljeća stranačkog i političkog djelovanja, a još je teže prihvatiti novu političku realnost u kojoj su neki doslovno, postali slučajni zastupnici. Čude se sami nad sobom, kako je to lako. I nakon dva dana pitamo se: Što sada?
I dalje je aktualna parola epidemiologa: „Život ide dalje“. Naravno, samo onome tko preživi.