Socijalni dijalog, kao okvir za razvoj industrijske demokracije imao je u novijoj povijesti većih ili manjih uzleta i isto tako, većih ili manjih padova. Međutim, razvijao se kako u normativnom smislu (donošenjem zakonskog okvira), tako i u institucionalnom.
Ukinut Ured za socijalno partnerstvo
Iako su pregovori socijalnih partnera o osnivanju Gospodarsko-socijalnog vijeća, tripartitnog tijela na nacionalnoj razini, trajali punih pet godina nakon donošenja Zakona o radu, 1995.g., ipak je, na kraju, 2001.g. sklopljen Sporazum o osnivanju GSV-a, a nešto kasnije, Uredbom Vlade RH je osnovan Ured za socijalno partnerstvo u RH koji je bio prvo institucionalno rješenje za razvoj socijalnog dijaloga i unapređenje industrijske demokracije. Istina, Ured nije nastao posve slučajno, a niti je bio projektna ideja socijalnih partnera. Ured za socijalno partnerstvo nastao je uz pomoć Management Systems International Inc. koji je u RH implementirao Projekt tripartitnog socijalnog dijaloga Agencije za međunarodni razvitak SAD-a i uložio znatna sredstva. Kasnijim izmjenama Uredbe o osnivanju Ureda za socijalno partnerstvo u RH uneseni su novi sadržaji u kontekstu razvoja industrijske demokracije, izrade analiza i praćenja kolektivnog pregovaranja, mirnog rješavanja kolektivnih i individualnih radnih sporova.
Ured za socijalno partnerstvo djelovao je u interesu i prema prijedlozima socijalnih partnera, te je njegov razvoj i djelatnost postao zapažen kao primjer dobre prakse, koja se proširila na cijelu Hrvatsku. Niz projekata koji su implementirani uz pomoć ovog Ureda polučili su odlične rezultate, a neki su bili u samom začetku. Iako je Ured osnovan Uredbom Vlade RH, sadržajno je njegov rad bio osmišljen tako da je nezavisan od bilo kojeg socijalnog partnera, a u radu je bio usmjeren na daljnji razvoj socijalnog dijaloga na bipartitnoj razini i interese sva tri socijalnih partnera. Dakle, Institucionalni okvir i mjesto za vođenje rasprava, razgovora i dogovora u interesu radnika, Vlade i poslodavaca. Ovakve institucionalne okvire razvijaju i druge zemlje, te ih koriste kao važna mjesta za dogovor i uspostavu socijalnog konsenzusa u vremenu ekonomske krize. Kroz Ured za socijalno partnerstvo prošlo je bezbroj prijedloga i inicijativa koje su nerijetko uobličene u zakonska rješenja. Ured je bio stjecište raznih povjerenstava sastavljenih po kriterijima tripartizma, kroz koja su sindikati predlagali razne modele razvoja industrijske demokracije.
Stoga pomalo začuđuje da inicijativa za ukidanje Ureda za socijalno partnerstvo nije na strani sindikata našla zagovornike za njegov opstanak. Dana 24. veljače 2012.g. Vlada RH je donijela Uredbu o prestanku važenja Uredbe o osnivanju Ureda za socijalno partnerstvo u RH, a poslovi su, prema novom ustroju Ministarstva rada i mirovinskog sustava organizacijski smješteni u Službu za socijalno partnerstvo. Ovim potezom najavljen je novi smjer razvoja socijalnog dijaloga i industrijske demokracije u RH. Samo nekoliko mjeseci iza toga, u okrilju velike ekonomske krize, stižu novi prijedlozi za „uređenje“ odnosa na tripartitnoj i bipartitnoj razini, naravno, u željenom smjeru.
Fragmentirana sindikalna scena
Previše demokratizirana sindikalna scena, gotovo razbijena u atome, nastala je višegodišnjim nastankom novih sindikata, što iz želje za dominacijom, a što iz drugih pobuda. Treba razumjeti radnike koji su nakon desetljeća sindikalne i političke monolitnosti konačno, devedesetih godina, dočekali slobodu organiziranja u sindikate i tu mogućnost obilato iskoristili. Nije bio problem u velikom broju sindikata, nego u nemogućnosti da se sjedne zajedno i nađe put zajedničkog djelovanja sindikata u odnosu na Vladu i poslodavce. Kako je naprijed rečeno, svaki pokušaj dogovora na strani Sindikata obično se izrodio u bezuspješno dugogodišnje pregovaranje bez rezultata. U tom kontekstu se može naći bezbroj primjera, a najupečatljiviji je bezuspješni dogovor oko podjele sindikalne imovine (rezultat je da se država uknjižila na imovinu sindikata) te uspješno provedena peticija protiv izmjena Zakona o radu, koja je na kraju, zbog sindikalnih razmimoilaženja završila fijaskom.
Rezultat je uvijek u sve većem zaoštravanju odnosa sa socijalnim partnerima koji kao krajnji ishod ima smanjenje sudjelovanja radnika u donošenju za njih važnih odluka, otežano kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora, sklapanje sve lošijih i lošijih kolektivnih ugovora na nižim razinama, te na kraju, ignoriranje sindikata kod donošenja važnih propisa iz radnih odnosa.
Što se u međuvremenu događalo na sindikalnoj sceni? Najava zajedništva na svesindikalnom skupu nakon uspješno provedene peticije 2010.g. je dala nadu da će, svjesni situacije, sindikati udružiti sve snage u borbi za radnička prava. To se, međutim nije dogodilo. Vječno sindikalno „pametovanje“ jednih izaziva otpor kod drugih, te na opće čuđenje članstva, sindikalne središnjice gotovo da nemaju zajedničkog područja na kome surađuju.
Zakon ne može urediti međusobne odnose
Da bi se nadoknadio manjak suradnje na strani sindikata poseže se za drugim prijedlozima, ponekad i vidljivim manipulacijama, prizivajući zakonska rješenja za uređenje odnosa među samim sindikatima. Iako je održano niz sastanaka socijalnih partnera na temu donošenja novog zakona o reprezentativnosti sindikata i poslodavaca za sudjelovanje u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini, smisao je bio sakriven u namjeri dokidanja prava koja proizlaze iz važećeg Zakona o radu. Tako će mukotrpna stečevina sindikata u Zakonu o radu koja je bila plod višegodišnjih pregovora sa socijalnim partnerima i plod uspješno provedenih štrajkova i peticija, a predstavljala je svojevrsnu garanciju kontinuiteta prava i kolektivnog pregovaranja, neslavno biti dokinuta drugim Zakonom. Upravo za donošenje tog zakona su se godinama zalagali upravo sindikati, naravno ne s tom odredbom koja u njega ni ne spada. Kojeg li apsurda, reklo bi se.
Iako u nekim zemljama postoje i takva rješenja, ipak, ona su svojstvena samo novonastalim industrijskim demokracijama na ovim prostorima. Očito je nedostatak odgovorne zrelosti za pravu industrijsku demokraciju i razlog i povod prizivanja zakona za uređenje odnosa među sindikatima. To prizivanje je na kraju sustiglo sindikate nespremne već 1999.g. kada je donesen Zakon o načinu određivanja zastupljenosti udruga sindikata više razine u tripartitnim tijelima na nacionalnoj razini ( Narodne novine br. 19/99 ). Naravno da zakonodavac ima cilj drugačiji od ciljeva Sindikata. Zbog čega bi inače donosio zakon?
Novi zakonski prijedlog pod nazivom „ PRIJEDLOG ZAKONA O KRITERIJIMA ZA SUDJELOVANJE U TRIPARTITNIM TIJELIMA I REPREZENTATIVNOSTI ZA KOLEKTIVNO PREGOVARANJE“ upućen je na donošenje, iako nije dobio potporu sindikata na GSV-u. Njime zakonodavac ide i korak dalje, te uređuje primjenu postojećih kolektivnih ugovora na drugačiji način od onog koji je sadržan u još uvijek važećem Zakonu o radu. Naravno, iako do podjele sindikalne imovine do sada, u proteklih 20 godina nije došlo, opet je novi zakonski prijedlog postao svojevrsni „mamac“ za podjelu imovine. Upečatljivo je izlaganje predstavnika sindikalnih središnjica u vezi zakonskog prijedloga, posebice oko nepostojećeg konsenzusa među sindikatima oko kriterija za utvrđivanje reprezentativnosti. Međutim, ovaj put, sve su sindikalne središnjice složne u jednom: Ovim Zakonom ne mogu se mijenjati odredbe Zakona o radu.
Bezbroj otvorenih pitanja
Ovo pokazuje da se suglasje može i mora postići među sindikatima zbog njihove povijesne uloge koju imaju i zbog očekivanja njihovih članova. Trebaju li sindikati područje kolektivnog pregovaranja i primjenu kolektivnih ugovora koje je prema Ustavu i međunarodnom pravu u nadležnosti sindikata prepustiti zakonskom uređenju? Trebaju li sindikati prepustiti sud o svojoj snazi poslodavcima? Mjeri li se snaga sindikata samo brojem članova? Zašto se bježi od rješenja koja ima neposredna industrijska demokracija (koju primjenjuje SAD) i dr. Kako će braniti interese svojih članova Sindikati koji neće biti reprezentativni za kolektivno pregovaranje? Hoće li se oni udružiti u reprezentativne sindikalne udruge ili će se naprosto ugasiti? Hoće li nakon donošenja ovog Zakona u Hrvatskoj ojačati ili oslabiti industrijska demokracija i sindikalni pokret? Da li je tijelo koje imenuje izvršna vlast, a koje će ocjenjivati reprezentativnost nezavisno? Kakav start kolektivnog pregovaranja je zajamčen? Koliko će vremena proći do utvrđivanja reprezentativnih udruga sindikata i poslodavaca? Što će se za to vrijeme dogoditi sa produženom primjenom pravnih pravila iz isteklih Kolektivnih ugovora? Kako će sindikati zaštititi svoju nezavisnost kada o njihovom članstvu postoje precizni podaci? Sva ova pitanja još nemaju odgovor.
Činjenica da niti poslodavci ne podupiru donošenje ovog zakona ne umanjuje još težu poziciju sindikata ako se on donese. Ne treba ovom prilikom niti isticati odredbe članka 60. Ustava RH o zajamčenoj slobodi radnika na organiziranje i udruživanje u sindikate „ radi zaštite svojih gospodarskih i socijalnih interesa“. Što je s odredbama Europske socijalne povelje (koju je RH potvrdila) koja govori o potrebi uspostave mehanizma dobrovoljnog pregovaranja između poslodavaca i njihovih udruga s jedne strane ii sindikata s druge strane, sa svrhom uređenja uvjeta zaposlenja kolektivnim ugovorima? Da li će donošenjem ovog zakona biti narušene slobode i prava iz Konvencije MOR-a br. 87. i br. 98. koje su u rangu ljudskih prava i iznad su nacionalnog zakonodavstva? Hoće li prijedlog Zakona doživjeti promjene? Sva ova pitanja za sada ne nalaze odgovor o kojemu bi sva tri partnera postigla konsenzus.
Na kraju ostaje otvoreno jedno jako važno pitanje: Imamo li mi uopće tripartitno tijelo za socijalni dijalog i jačanje industrijske demokracije? Na početku je rečeno da je upravo tripartizam odgovor na tešku ekonomsku situaciju. To je praksa razvoja industrijske demokracije potvrdila. Ili je na pomolu novo doba razvoja industrijske demokracije na nama svojstven način? Previše je još otvorenih pitanja za prave odgovore. Očito, došlo je vrijeme koje će postaviti nove kriterije i nove granice za industrijsku demokraciju. Izazov za sindikate. Treba ga dobro iskoristiti.
