Izvršni odbor UNI grafičkog i ambalažnog sektora – Kada slabe sindikati raste nejednakost

Izvršni odbor UNI grafičkog i ambalažnog sektora – Kada slabe sindikati raste nejednakost

Izvršni odbor UNI grafičkog i ambalažnog sektora na svjetskoj razini održao je sastanak 27. i 28. lipnja ove godine u Barceloni. Nakon uvodnog pozdrava predsjednika izvršnog odbora Tommyja Anderssona, izvješće je podnio Javier Carles, novi voditelj ureda za grafički i ambalažni sektor. Potom su slijedili izvještaji iz podružnica diljem svijeta.

Politika mnogima u prvom planu

Mogu se sumirati snažni pritisci na radnike i snižavanje standarda rada, ali i problemi vezani uz migracije ljudi i radnika, od Australije do Europe. Većina sudionika, čak i iznad svakog očekivanja, značajnim smatra političke prilike te ih redovito stavlja kao prioritet svojih izvješća. Ovaj put pod posebnom prizmom spomenuta je odluka Velike Britanije da izađe iz Europske unije, kao i negativne posljedice koje bi to moglo imati prije svega na radnike na Otoku, a zbog čega su se tamošnji sindikati zalagali za ostanak u Europskoj uniji.

Multinacionalne kompanije prilika za sindikalni rast

U daljnjem radu razmotrene su najveće multinacionalne kompanije, dostignuća i izazovi, odnosno ciljevi u idućem razdoblju. Iako to u nas nije niti približno tako, multinacionalne kompanije stavljaju se kao prioritet djelovanja globalnih sindikata jer one zapošljavaju desetke, stotine tisuća, čak i milijune radnika, pa postignuća u njima imaju vrlo širok utjecaj za mnoge radnike, postavljajući bolje standarde diljem svijeta. Sačinjena je i lista od 100 najvećih kompanija unutar sektora, od kojih u Hrvatskoj, kao maloj zemlji i malom tržištu, čini se, ne nalazimo niti jednu.

Organiziranje diljem svijeta

Projekti organiziranja radnika provode se diljem svijeta pod odjelom UNI Score, a priče su raznovrsne, ovisno o područjima: u Africi (Zimbabve, Zambija i Kenija) pomaci su opće priznanje sindikalnog djelovanja i gola egzistencija; u Aziji (Indija, Malezija, Tajland i Indonezija) bore se u nekim područjima s rigidnim zakonodavstvom, sklonom zabrani sindikalnog djelovanja, ali i postižu uspjehe sklapanjem kolektivnih ugovora u velikim kompanijama; u Latinskoj Americi stanje je raznovrsno, od relativno uređenih sustava do zemalja kao Kolumbija, u kojima i dalje ubijaju desetke sindikalaca godišnje; u Europi se provodi projekt s grafičkim sindikatom Poljske radi njegova osnaženja, s obzirom na to da je u toj zemlji regije najveći broj multinacionalnih kompanija te se radna mjesta sa Zapada nezaustavljivo sele u nju. UNI otvara i Centar za organiziranje u zemljama centralne Europe, no njegovo djelovanje ograničeno je isključivo na Poljsku, Slovačku, Češku i Mađarsku, mnogoljudne zemlje u kojima je svaki sektor, pa i naš, velik, a sindikalni rad u većini je njih gotovo zamro. U budućnosti se planira aktivnosti proširiti u sličnom obliku i na zemlje Balkana (ne možemo pobjeći od geografskog mjesta), a pritom se ocjenjuje da, s obzirom na kontinuirani rad, naš sindikat niti ne treba ovu vrstu primarne pomoći. No, bude li zanimljivih projekata koji nam mogu koristiti, pokušat ćemo ih ostvariti.

Rastuća nejednakost prepreka razvoju

Na globalnoj razini sindikati, ali pomalo i poslodavci i vođe najvećih zemalja, prepoznaju rastuću nejednakost kao najveći problem za harmonizirani razvoj svijeta. To se pokazuje loše za ljude, radnike, ali i za posao. Nejednakost je sada na razini 1920. g., kada su ljudi “razvijenog” svijeta bili podijeljeni na šaku superbogatih i ostale super siromašne. Postoji i veza između sindikalne organiziranosti i nejednakosti u društvu. Što je manji postotak članova sindikata, što su sindikati slabiji, to je nejednakost veća. Tako je prije nekoliko desetljeća, kada su sindikati bili jači, 10% najbogatijih prigrabilo sebi oko 35% društvenog bogatstva, a sada, uz slabljenje i pad broja članova sindikata, 10% tih najbogatijih priskrbljuju si preko 50% društvenog bogatstva. To je ogromna razlika. Jednostavno, društvo se dijeli na manjinu sve bogatijih, i većinu siromašnih, dok srednji sloj, koji je stup svakog zdravog društva, izumire. Ipak pozitivnih trendova može se naći u Aziji, gdje rastom standarda sve veći broj građana uspijeva izaći iz siromaštva te oni ustvari potenciraju gospodarski rast.

Plaće ne prate produktivnost, već zaostaju za njom i padaju, vlade se natječu u rušenju standarda svojih građana kako bi ih svjetskom kapitalu prodali kao što poželjniju radnu snagu. Poseban problem predstavljaju globalni opskrbni lanci, iz kojih potječe većina brendova i robe koju nalazimo u velikim trgovačkim centrima (od tvornice u Indiji do tenisice u dućanu). Oko 450 milijuna ljudi, gotovo svjetske 1/5 radne snage radi u njima, a uvjeti rada i razina prava krajnje su niski, gotovo robovski, od plaće 1 dolar dnevno, do radnog vremena od 60 i više sati tjedno.

Veliki izazov predstavlja i Kina, koja je gotovo svijet za sebe. Nakon što se ulagalo u Kinu preko sve mjere, sada i Kina ulaže u ostatak svijeta. S druge strane, ipak postoje pomaci u posljednjih desetak godina. Pomalo se na razini mnogih poduzeća (na razini države još ne) osnivaju sindikati, radnička vijeća, sklapaju kolektivni ugovori.

Svijet se mijenja nezamislivom brzinom; utjecaji, pozitivni i negativni, šire se daleko izvan granica država. Stoga i sindikati trebaju razvijati inovativne pristupe za to kako odgovoriti takvim stalno novim izazovima, ali i kako iskoristiti prilike koje se također otvaraju.