Paket proturecesijskih mjera bio je neposredni povod za učestale sastanke socijalnih partnera na sjednicama Gospodarsko-socijalnog vijeća (GSV) koje su se odvijale u posljednje vrijeme. Tako su socijalni partneri puno raspravljali o vrstama mjera i načinu njihove primjene da bi na kraju, dio sindikata najavio referendum o izjašnjavanju članova za štrajk, jer su nezadovoljni načinom rješavanja njihovih prava. Ovo je kratki uvod u temu o gospodarsko socijalnom vijeću, kratkoj povijesti, njegovom sastavu, načinu rada i ulozi u društvu.
Povijest GSV-a
Ranih devedesetih prošlog stoljeća, usporedo sa demokratizacijom radnih odnosa, u vrijeme žestokih rasprava o sadržaju novog radnog zakonodavstva, rodila se ideja o potrebi osnivanja tripartitnog tijela na kojem bi se o bitnim, za radnike životnim pitanjima raspravljalo i donosila odgovarajuća stajališta. Ideja je potekla kao pisani dokument od tadašnje Konfederacije nezavisnih sindikata Hrvatske koja je u tadašnje vrijeme predlagala previše revolucionarne ideje čak i za tadašnju sindikalnu scenu. Ideja o tripartizmu uz ideju o suodlučivanju sa prijedlozima zakona bila je upućivana na mnoge adrese obrazlagana činjenicom da je socijalni dijalog na tripartitnoj razini neophodan upravo onda kada je zemlja u teškoćama, a Hrvatska je tada bila u poslijeratnom tranzicijskom razdoblju u velikim gospodarskim i socijalnim teškoćama. Napokon je prijedlog za utemeljenje tripartitnog tijela prepoznat i 21. siječnja 1994.godine tadašnje sindikalne središnjice (KNSH, SSSH i HUS ) postigli su dogovor s Vladom o institucionaliziranom socijalnom dijalogu i na snagu je stupio Osnovni tekst Sporazuma o osnivanju, nadležnosti i djelovanju Gospodarsko-socijalnog vijeća, što se smatra začetkom tripartizma u Hrvatskoj. No, institucionalni okvir i pravna osnova za rad Gospodarsko-socijalnog vijeća stvoreni su donošenjem Zakona o radu 1995.godine.
Prema odredbama članka 230. Zakona o radu Gospodarsko-socijalno vijeće je tijelo čija se djelatnost temelji na ideji trostrane suradnje Vlade Republike Hrvatske, sindikata i udruga poslodavaca na rješavanju gospodarskih i socijalnih pitanja i problema. Osnivanje Gospodarsko-socijalnog vijeća nije obavezno, već fakultativno, a njegov sastav određuje se sporazumom o osnivanju gospodarsko-socijalnog vijeća, pri čemu treba voditi računa o proporcionalnoj zastupljenosti svih socijalnih partnera. Upravo ova fakultativnost i upućivanje na obvezu međusobnog sporazuma bila je razlogom što je prvo Gospodarsko-socijalno vijeće u skladu sa Zakonom o radu utemeljeno uz prethodno posredovanje eksperata Međunarodne organizacije rada, nakon provedenog postupka utvrđivanja sindikalne reprezentativnosti, sa velikim teškoćama, nekoliko godina kasnije od donošenja Zakona o radu. Stalna previranja na sindikalnoj sceni, početna loša organiziranost na strani poslodavaca, te nedostatna administrativna podrška radu, bili su najveća prepreka osnivanju Gospodarsko-socijalnog vijeća odmah po donošenju Zakona o radu.
Temeljni zadaci
Ovlasti Gospodarsko-socijalnog vijeća su da prati i ocjenjuje utjecaj gospodarske politike na socijalnu stabilnost i razvoj, ocjenjuje utjecaj promjena cijena i plaća na gospodarsku stabilnost, daje obrazloženo mišljenje o problemima vezanim za sklapanje i primjenu kolektivnih ugovora, predlaže Vladi Republike Hrvatske, sindikatima i poslodavcima vođenje usklađene politike cijena i plaća i dr. Drugim riječima Gospodarsko-socijalno vijeće je tripartitno tijelo na kojemu se partneri međusobno uvažavaju i na temelju svima dostupnih činjenica utvrđuju i ocjenjuju razvojnu politiku, te utvrđuje strateške smjernice koje, kada se donesu, imaju obvezujući karakter za sve tri strane. Tako bi to trebalo biti, jer je svrha tripartitnog tijela preventivno djelovanje, sprječavanje gospodarskih i socijalnih teškoća, većih lomova i financijskih potresa u zemlji. Upravo ovaj model djelovanja društvenih predstavnika svih zainteresiranih skupina omogućio je izlazak nekih zemalja iz ekonomske krize u teškim, poslijeratnim vremenima i otvorio put prosperitetu i rastu.
GSV skreće s pravog puta
Međutim, dostupni podaci o radu Gospodarsko-socijalnog vijeća govore da sadržaj rada nije posve u skladu sa proklamiranim zadaćama.
Naime, o strateškoj razvojnoj politici u značajnim društvenim segmentima se rijetko kada i razgovara na Gospodarsko-socijalnom vijeću, a gotovo i nema jedinstvenog stava niti o čemu, a kamoli dogovora. Iako bi osnovna uloga trećeg partnera – Vlade trebala biti moderirajuća, nerijetko su teme koje su na sjednici već usvojena politika ili donijeti zakoni. Sindikalne središnjice koje zastupaju jednu stranu imaju često oprečne stavove o istim pitanjima, pa nije rijetkost da se na sjednicama Gospodarsko-socijalnog vijeća sindikalne središnjice međusobno razračunavaju i u javnosti ostavljaju loš dojam. Nedostatak pravog sektorskog organiziranja i na strani poslodavaca i na strani sindikata uzrok je nepostojanju sektorskog socijalnog dijaloga, pa se on nerijetko vodi tek na Gospodarsko-socijalnom vijeću i to bez pravih rezultata.
Unatoč tome što je Zakon o radu u primjeni punih četrnaest godina, u području bipartitnih sektorskih odnosa nije došlo do pozitivnih promjena. Dapače, sve je manje granskih kolektivnih ugovora a sve više kolektivnih ugovora na kućnoj razini. Dojam je da poslodavci svjesno odbijaju socijalni dijalog na sektorskoj razini kako bi oslabili sindikate. Primjer za to je Sindikat trgovine Hrvatske koji danas ima nešto više od 10 000 članova u odnosu na 250 000 zaposlenih u sektoru trgovine. Raslojavanje na sindikalnoj strani u pogledu stavova o proturecesijskim mjerama rezultiralo je donošenjem Uredbe o plaćama radnika u javnim službama, a svemu tome još nije kraj.
Imajući u vidu sve ovo, postavlja se pitanje da li je ovaj model tripartizma pravi model za sve tri strane i trebaju li sindikati u njemu sudjelovati. Ovlasti Gospodarsko-socijalnog vijeća koje su utvrđene u Zakonu o radu 1995. godine ostala su gotovo u neizmijenjenom obliku i danas. Pitanje je da li su svi socijalni partneri uistinu zadovoljni ovakvim modelom tripartizma i ako nisu, zašto do sada nisu tražili izmjene Zakona o radu. Pitanje je također da li su predstavnici sindikata zadovoljni ovakvim modelom tripartizma i ako jesu, zašto jesu. Očito, one na koje se odnosi sve o čemu se na sjednicama govori nitko i ne pita da li su zadovoljni. Njima ostaje da u medijima čitaju o tome kako se sindikati na Gospodarsko-socijalnom vijeću međusobno prepiru oko forme, ali i oko sadržaja rada te da donesu svoj sud daleko od svega. Naravno, od međusindikalnih prepirki profitiraju drugi, koji sve postignu jer nema sindikalnog dogovora. Očito, ovdje bi se jako dobro mogla primijeniti stara uzrečica: “Posvadi pa vladaj” jer onda poslodavci i dalje mogu raditi što ih volja.
Krajnje je vrijeme da sindikalna strana ozbiljnije i odgovornije realizira svoje pravo u Gospodarsko-socijalnom vijeću.
