Pitanje posla, kakvog-takvog, i plaće, kakve-takve, muči tisuće i tisuće radnoaktivnog stanovništva ne samo Hrvatske. Recesija nadire u valovima i poput tsunamija preplavljuje i zbilju i nadu. Zašto je tomu tako, nema jasnoga odgovora, a nema, nažalost, ni globalne čvrste vizije za izlaz iz postojećeg stanja. bit će da su u pravu oni teoretičari, koji drže da je glavni uzrok ekonomske krize slom neoliberalnog kapitalizma, odnosno kapitalizma uopće, da se taj model društvenih odnosa naprosto potrošio. A boljega nema na vidiku?!
Neki naši analitičari tekućih zbivanja zalažu se za sveopću privatizaciju – svega i svačega, jer, tvrde, samo privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, vođeni profitom kao glavnim interesom, mogu osigurati daljnji razvoj, ekonomski i općedruštveni. To je, naravno, velika zabluda i neistina, jer – tko je, zaboga, prouzrokovao sadašnju krizu? Valjda na Zapadu nisu na vlasti “komunjare”, ni komunizam. Kako to da je u Kini na vlasti Komunistička partija, dakle diktatura, pa ta najmnogoljudnija zemlja svijeta već godinama ima najveću stopu rasta!? Kako to da stabilan, ili čak visok rast, imaju Indija, Brazil, Rusija, pa čak i Južna Afrika? Tko je uzrokovao da u nekim najrazvijenijim zemljama Zapada raspon plaća prelazi 1:300, da je međunarodno pravo ostalo samo kao predmet na pravnim fakultetima, a u praksi ga je zamijenila sila uvjetovanja, tj. gola sila?
Kajinov dan iskrenosti
No vratimo se mi nama i “našijencima”. U proteklih dvadesetak godina samostalnosti Hrvatske nedvojbeno se potvrdilo da je najbolje radno mjesto biti saborski zastupnik: možeš “lajati u Saboru” (što bi rekao jedan bivši saborski zastupnik iz sindikalnih redova, čak čelnik jedne središnjice) što te je volja, možeš o sebi “skromno” izjaviti da si “najsuperiornija zastupnica u Saboru”, pa da sve to nabujalo “jalovo tkivo” stane u zajedničku, dičnu košaru demokracije. Bilo je u prošlim sazivima, a ima ih, eto, i u današnjem, za koje se pouzdano može posumnjati da vladaju jednom složenom rečenicom! A dvadeset prvo stoljeće je tek počelo, verbalni prasak demokracije odzvanja sa svih strana, stvarajući tutnjavu koja zaglušuje i guši. “Kakav divan dan”, rekao bi Samuel Becket. Kajinov dan iskrenosti, kada je na jedan dan otišao u mirovinu da bi osigurao povlaštenu mirovinu, sve govori.
Sam svoj majstor
Eto, u takvom okruženju, u takvoj “magli svuda oko nas”, treba naći posao, ili zadržati postojeći, i osigurati kakvu-takvu plaćicu, za puko preživljavanje. Došlo je vrijeme da stara deviza “sam svoj majstor” postaje itekako aktualna. nitko ti više neće, ne može ili ne zna pomoći, ako si ne pomogneš sam. Država kaže da “stvara opće okvire” života, a ti, radniče, preuzmi ostalo na svoja leđa. Pa, kako ti bog dâ i sreća junačka. Država te voli, misli na tebe, naročito kroz porezni sistem, a sve ostale “trice i kučine” prepušta tebi, na tvoju volju, uspjeh ili sramotu. Slobodan si da biraš: uspravi se, porasti, uzdigni i izdigni, ili – propadni! Karavana ide dalje. To je ta sloboda koju su nam obećali, to je taj raj na zemlji.
Blago Norvežanima, njih ne muče brige slične našima, ali, zanimljivo, nitko ih od hrvatskih stranaka ni ne spominje kao uzor kome bi Hrvatska trebala težiti. Valjda zbog toga što po svijetu ne šire bombašku demokraciju, ne pljačkaju tuđa prirodna bogatstva i ne gaze elementarna ljudska prava. Za radnike je to, i većina skandinavskih zemalja, obećana zemlja. u ostatku Europe, a “što južnije, to tužnije”, vlade se ubiše kako smanjiti prava radnicima. Mnogim poslodavcima Zakon o radu, sadašnji i budući, ne treba. Oni će sami najbolje odrediti što je u interesu profita, radnik je tu samo nužno zlo ili, kako ovih dana kaže čelnik udruge poslodavaca, “uteg oko vrata”.
Teško zemlji kojoj su radnici teret, “uteg oko vrata”! Na kraju, “svi ćemo tamo gdje se vječno spava”. I bogati i siromašni. A dotle, ovo malo ovozemaljskoga života valjalo bi, i trebalo, podijeliti pravedno i solidarno. Jer, kao što kaže Vladimir Dudincev, ne radi se samo za kruh!
