Kapitalizam na hrvatski način – Rad nije na cijeni
Uvođenje tržišnog gospodarstva dovelo je do novog sustava vrijednosti u hrvatskom društvu. U prvi plan došlo je privatno vlasništvo i s njim vezani profit. Privatizacija se počela smatrati čarobnim štapićem koji će riješiti sve probleme. I danas iz dana u dan slušamo kako će se privatizacijom omogućiti to da brodogradilišta skinemo s dnevnog reda. Da li je to tako? Lako je moguće da će ta priča završiti gašenjem proizvodnje i slanjem dodatnih dvadeset tisuća radnika na zavod za zapošljavanje. Jer, privatizacija neće riješiti problem koji nastaje zbog toga što smo u zanosu unštavanja industrije, praktički zatvorili naše čeličane, a čelik čini najveću stavku u troškovima gradnje broda. Tako je Hrvatska jedina brodogradilišna sila koja nema vlastitu proizvodnju čelika. Da ne govorimo o drugim problemima vezanim uz brodogradilišta, kao na primjer o šest milijuna dolara koji su nestali iz splitskog Brodosplita.
Med i mlijeko nisu potekli
Kada je uspostavljena tržišna privreda, bili smo sigurni da će nakon toga Hrvatskom poteći med i mlijeko. Govorilo se o milijardama dolara koje će naši iseljenici investirati u Hrvatsku a strani kapital prvilačen je tako da su gotovo zabadava prodane naše banke i najprofitabilnije tvrtke. Pri tome, nikome nije padalo na pamet ili nam je to netko zaboravio reći, da razvijene industrijske zemlje počivaju na radu, marljivosti i štednji. Ne govori se bez razloga da je protenstantizam, sa svojom filozofijom skromnosti i njegovanjem kulta rada, jedan od temelja uspjeha zapadnog kapitalističkoog sustava.
Naša očekivanja bila su velika. No, sada počinjenom shvaćati da ovo što se danas događa nije ružan san, već stvarnost koju smo sami stvorili. Stalno klizimo na rubu ponora. Umirovljenici prekapaju po kontejnerima za smeće, armija nezaposlenih bliži se brojci od tri stotine tisuća radnika koji ne mogu naći posao, mnoštvo radnika mjesecima ne prima plaću. Oporavak nije na vidiku. Ozbiljni prognostičari govore da će se kriza ove godine produbiti a broj nezaposlenih debelo premašiti brojku od tri sotine tisuća. Nije li vrijeme da počnemo razmišljati o tome da radu moramo pokloniti veću pažnju. Nije samo u pitanju njegovo vrednovanje, već shvaćanje da je kult rada temelj na kojoj mora počivati neko društvo. I da bez usvajaja takvog shvaćanja, nema izlaska iz krize.
Radnici-zadnja rupa na svirali
Danas daleko smo od tog shvaćanja. Rad i radnik zauzimaju mjesto na dnu tablice. Za to imamo bezbroj svakodnevnih primjera. Radni sporovi u kojima radnik želi putem suda zaštiti svoja prava traju godinama, a desetak godina parničenja na tu temu nije nikakav izuzezak. A riječ je o sporu o kojem možda ovisi egzistencija radnika i njegove obitelji. Umjesto da se takvi sporovi završavaju u ekspresnom roku, oni su primjer sporosti i neučinkovitosti našeg pravosuđa.
Tisuće radnika danas radi a ne prima plaću. To je svakodnevna vijest koja nikoga ne uzbuđuje, osim naravno one koji se pitaju hoće li imati kunu ili dvije da kupe djetetu pecivo kada ide u školu. Prije nekog vremena kao senzacija je odjeknula vijest da je policija prijavila poslodavca koji radniku nije isplatio plaću. I to jest bila senzacija, jer se nekako smatra da i nije tako bitno hoće li radik primiti plaću ili ne. Pa tko je on? Nije neka estradna zvijezda, niti tip koji na karticu tvrtke potroši na «poslovne» ručkove svotu od koje desetak radnika može godišnje živjeti.
Posebna priča je ogroman i nerealan jaz između prosječne radničke plaće i primanja kojekakvih managera, u nesrazmjeru s uspjesima, bolje rečeno neuspjesima hrvatskog gospodarstva.
Pa, dok se rad u Hrvatskoj ne počne više cijeniti, teško ćemo izaći iz krize. Obezvređivanje rada jedna je od naših suštinskih grešaka koje smo načinili u procesu tranzicije. Impresioniralo nas je blještavilo silnih poslovnih zgrada koje su počele nicati kao gljive poslije kiše, no sve je manje poslova s kojima se u tim poduzetničkim svetištima poduzetnici, developeri, brokeri, manageri i asistent manageri mogu baviti.
Moramo jednostavni shvatiti da je rad i dalje temelj svakog društva i gospodarstva. I dok se on ne počne više cijeniti, badava nam sva mudrovanja i svi oni silini managerski ugovori kojima kao želimo stimulirati one sposobne da nas izvuku iz krize. A često puta se pokazuje da je to u stvari lov u mutnom.
