Strani investitori sve se manje osjećaju dobrodošlima u drugoj ekonomiji svijeta. Posljednje dvije godine sve je izraženiji odlazak velikih inozemnih kompanija iz te države. Sidro su iz Kine do sada digli Metro, Home Depot, Revlon, L’Oreal, Microsoft i Sharp. Popisu još treba pridružiti i japanski Sony, koji je u studenom prošle godine prodao cjelokupni udjel u svojoj kineskoj tvornici koja je proizvodila potrošačku elektroniku. Sonyjeva prodaja tvornice novom kineskom vlasniku izazvala je prosvjede radnika koji su se pobojali da ih čeka gubitak radnih prava i dobrih plaća koje su imali pod japanskim “gazdom”.
Nema više velikodušnih povlastica za strane investitore…
Sve svoje kineske trgovine zatvorio je i britanski trgovački lanac Marks & Spencer zbog kontinuiranih gubitaka. Posljednji u nizu je američki Seagate, najveći svjetski proizvođač tvrdih diskova koji je zatvorio tvornicu u gradu blizu Šangaja. Time je ukinuto i 2000 radnih mjesta. No, možda je najznakovitiji odlazak japanskog Panasonica. Čuveni proizvođač elektronike zaustavio je 2015. godine proizvodnju televizora nakon 37 godina poslovanja u Kini. Njegov je odlazak znakovit jer se time povukla prva strana kompanija koja je otvorila svoje pogone u Kini, sada već daleke 1979. godine, privučena velikodušnim povlasticama kineske vlade za strane investitore.
Strancima su se prije četrdesetak godina nudili niži porezi, jeftinije zemljište te lakši pristup institucijama. Primjerice, do 2007. godine strane kompanije plaćale su svega 15 posto poreza na dobit. Nekad bilo, sad se spominjalo. Kina više ne treba tako snažno strane kompanije koje su ranije donosile naprednu tehnologiju i kapital. U narednim godinama vlada će vjerojatno još više ukidati povlastice za strane kompanije. Strance najviše smeta povećano porezno opterećenje, rastući troškovi radne snage te žestoka konkurencija lokalnih proizvođača.
Jedinstveni porez za sve
Povlašteni su status inozemne kompanije počele gubiti još 1994. godine izmjenama poreznog zakona. No, konačni udarac došao je početkom globalne ekonomske krize. Do 2007. strane kompanije plaćale su 15 posto poreza na dobit dok su domaće tvrtke u proračun morale uplatiti 33 posto. No, stupanjem na snagu novog poreza na dobit poduzetnika iz 2008. godine, uvedena je jedinstvena stopa poreza od 25 posto svim kompanijama. Uz sve skuplju radnu snagu, strane poslodavce muči i nedostatak kvalificiranih radnika. Javlja se sve veći problem pravne nesigurnosti kroz nekonzistentno tumačenje zakona i nejasnu regulativu kao veliku prepreku inozemnim ulaganjima. U međuvremenu kineske kompanije preuzimaju vodstvo na tržištima iz kojeg dolazi strani ulagači. Tako su lani kineski proizvođači televizora prvi put u globalnoj prodaji prestigli južnokorejske brendove.
Predstavnici kineske vlasti i dalje smatraju kako je ta država i dalje dobro mjesto za investicije, optužujući pojedine strane kompanije kako samo žele izvući “brzi novac” iz Kine te da su postale preovisne o vladinim poticajima za ulagače.
