Nedvojbeno je da su hrana i sloboda dva osnovna elementa ljudskoga života. Ako jednoga nema, drugi je nedovoljan
Narastanje sve većeg broja malih država
Svjetska populacija broji oko šest milijardi ljudi. Zamislimo da je svijet podijeljen na nezavisne političke jedinice, od kojih svaka ima po dva milijuna stanovnika. U tom bi slučaju postojalo oko 3.000 mikro – država, od kojih niti jedna ne bi priznala suverenitet drugih. To bi, naravno, impliciralo potpunu anarhiju.
Ipak, ako promatramo proteklo 20. stoljeće, primijetit ćemo da je upravo trend: stvaranje sve većeg broja malih država, nastalih kao rezultat nacionalističkih secesija od multietničkih imperija. Čak i države s veoma dugom tradicijom, poput Velike Britanije, imaju problema s jakim separatističkim pokretima. Kada je o politici riječ, suvremeni svijet sve se više usmjerava prema plemenskoj organizaciji, usprkos ekonomiji, koja sve više poprima globalni karakter. I svi se ti procesi odvijaju pod parolom borbe za slobodu.
Izjednačavanje države s nacijom
Izjednačavanje države s nacijom predstavlja danas nepobitnu činjenicu. Nacija, u suštini, predstavlja etničko-lingvistički, u nekim slučajevima religiozni entitet, a budući da se kultura prenosi putem jezika i liturgije – svaka nacija ima posebnu kulturu, podložnu upotrebi i zloupotrebi, stvaranju i otkrivanju.
Država, s druge strane, predstavlja politički konstrukt, koji za cilj ima održavanje mira na određenoj teritoriji koja je ekonomski nezavisna. Jednostavno, u svijetu postoji previše »nacija«, bilo pravih, bilo potencijalnih, da bi se formirala osnova globalnog sistema država. Situaciju dodatno komplicira i činjenica što su se pojedine nacije stoljećima međusobno isprepletale, tako da ih je praktično postalo nemoguće raspetljati.
Stvaranje Europske unije – ispravan put
Mikrodržave neće nikada postati dovoljno male da zadovolje visoke standarde kulturnog identiteta za koje se zalažu čistunci. Stoga je dezintegracija multietničkih država korak u pogrešnom pravcu. Ispravan put vodi do demokratskih formi federalizma, koje bi imale centralizirani autoritet dovoljan da zadovolji kriterije državnosti, ali i da se poštuju lokalne i regionalne kulturološke posebnosti.
Današnja eskalacija mikronacionalizama nije samo posljedica revolta protiv multietničkih imperija – ona je revolt i protiv globalizacije. Postoji široko rasprostranjena odbojnost prema mišljenju po kome je osnovna funkcija modernih država da plasira stanovnike na globalno tržište, u kome glavni kriteriji efikasnost i niski troškovi, dok se neekonomske aktivnosti potpuno ignoriraju. To mišljenje postaje još izraženije kada se ispostavi da globalna ekonomija u stvari globalna kockarnica. Stoga nacionalno potvrđivanje postaje oružje borbe protiv bezličnih sila i udaljenih autoriteta.
Globalizacija obuhvaća previše dobroga – posebno u vezi sa socijalnom pomoći i naročito kada se radi o zemljama u razvoju – da bismo od nje odustali. Ali lekcija koju trebamo naučiti iz aktualne krize jest da još uvijek trebamo osmisliti različite stilove globalnoga upravljanja, koji bi vodili, regulirali i kontrolirali kreativne, ali često i kaotične i destabilizirajuće sile koje generira globalno tržište. U nedostatku svjetske vlade, do toga se može doći samo putem međusobne suradnje država. A što je manji broj »suverena«, te će potrebna suradnja biti lakša i efikasnija.
Europska unija na tragu je da, postupno i mukotrpno, uspostavlja model organiziranja kojim bi trebale biti zadovoljne i velike i male države, njezine članice. A što pri tome fiktivna suverenost postaje sve opipljivija realnost, nije bitno. Važno je da građani žive bolje.
