Sačuvaj nas, bože, kuge, rata i Škegre!
Premijerkin savjetnik, već “legendarni” Borislav Škegro, oglasio se u tjedniku “Globus” (siječanj, o. g.) s “genijalnom” idejom: “Odmah prodajmo građanima HEP, Hrvatske šume, Hrvatske vode, Hrvatske autoceste…” Ma kojim “građanima”, gospodine-nesretniče, Škegro? Zar onima koji jedva preživljavaju od svojih mjesečnih “crkavica”? Zar onima koji rade, a ne primaju plaću (oko 80.000 radnika)? Zar penzićima koji kopaju po kantama za smeće? I tko je preostao od tih Škegrinih “građana”, financijski jak, koji bi mogao kupiti dio nacionalnoga blaga Hrvata? Valjda Škegrini tajkuni i bogatuni iz bijeloga svijeta. A takvih smo se nagledali, naslušali i slijepo im povjerovali u vrijeme prve privatizacije, kada su nam obećali da ćemo veoma brzo postati “druga Švicarska”, a postali smo druga Albanija.
Bivši Tuđmanov ekonomski savjetnik, pa ministar financija, B. Škegro, dao je ogroman doprinos u izradi koncepcije i provođenja tzv. tranzicije i prve privatizacije, od koje nas još boli glava i steže prazan želudac, jer smo prekasno shvatili da nas “domaći mangupi” pelješe gore od tatarskih hordi, a oni i njihovih “200 obitelji”, sposobni i prepredeni, kakvim ih je vlast stvorila, bogate se poput faraona.
Zašto Njemačka, Francuska i druge zemlje Europske unije ne privatiziraju svoje vitalno nacionalno blago (vode, šume…), Borislave Škegro, nesretni (naš) sine? Samo je “Željezna lejdi”, u doba rasplamsanog tačerizma u Velikoj Britaniji, željela sve privatizirati, čak i državnu željeznicu. Projekt je, naravno, propao. Bog nije stvorio zemlju, vodu, zrak i druge vitalne resurse da bi se njima poigravali neodgovorni i pohlepni pojedinci, držeći mase ljudi, pa čak i cijele narode, žednima i gladnima. To su opća, javna dobra, koja pripadaju svim ljudima. Profit tu nije mjerilo vrijednosti i uspješnosti poslovanja, nego je ljudski život mjerilo
svih vrijednosti, a svaki pojedinac dužan je pridonositi općem dobru, a ne rušiti ga.
Šuti i gledaj svoja posla!
Ako gospodin Škegro toliko voli trgovinu i prodaju roba i usluga, neka rasprodaje svoju privatnu imovinu, a ne našu, zajedničku, koju smo stvorili svojim rukama i znanjem ili je, pak naslijedili, u vidu zemlje, šume i vode, kao dar od Boga i prirode. Uostalom, imao je dotični gospodin izvrsnu priliku da se kao ekonomist pokaže i dokaže radeći u “Varteksu”. I – što je pokazao? Znaju to najbolje radnici toga nekada tekstilnoga diva.
Dakle, jednu smo privatizaciju jedva preživjeli, a sada nam Škegro nudi i drugu. Treće ne bi bilo sigurno. Ne bismo više imali što prodati – osim nas samih. Ako bi nas tko htio!
Prateći reakcije uglednih stručnjaka i privrednika na tzv. Škegrin manifest, velika se većina okrenula protiv toga, prepoznavši što je žito, a što kukolj. Toj se većini i mi pridružujemo. A Škegro – neka šuti i gleda svoje posle. Time će dati najveći doprinos boljitku i naroda i države.
Jedina korist od Škegrina manifesta je u tomu da javnost vidi i razluči tko u Hrvatskoj nešto zna i hoće, a tko sije mutne plićake na razini banalnoga vica, trača ili, naprosto, blebetanja. Nagomilane nejasnoće i nerazriješene dileme su plodno tlo za nastajanje i širenje vijesti Radio- Mileve. Najzad, što je ideologija (slobodnoga tržišta) već moć, umijeće i vještina tumačenja znakova i figura. Varka, zavaravanje, intenciozno tumačenje stvarnosti dobivaju rat ne samo oružanom snagom, nego i vještinom govora i zamračivanjem istine. Jedan dio današnjega tiska, i medija uopće, preuzeo je glas naroda koji šuti ili šapuće. Varirane priče “lete” od usta do usta, od tabloida do tabloida, od tjednika do tjednika.
A u glasini govori odsutna masa. Fama počinje tamo gdje motivi vlasti postaju neprozirni.
