Pod okriljem raznih većih i manjih afera, od kojih je za radnike najinteresantnija korupcionaška afera izašla na vidjelo posljednjih dana, u sindikalnom se pokretu, gotovo nezamjetno, također događaju afere, koje su, na žalost, na štetu sindikata. Sindikalno šarenilo, koje se javlja zajedno sa šarenilom ljetnih boja i političkih ponuda, nije, na žalost, odraz sindikalne borbe za prava članova sindikata, nego je, na žalost, na njihovu štetu.
Tranzicija sindikalnog pokreta
Iako je tranzicija u sindikalnom pokretu započela prije od političke tranzicije i uskoro će slaviti dva desetljeća, čini se da se sindikalna scena još uvijek nije transformirala i stabilizirala kako bi mogla odgovoriti tako zahtjevnom zadatku – zaštiti prava radnika. Da je to tako, najbolje se vidi iz naslova dnevnih novina koji niti ne skrivaju sukob među sindikalnim središnjicama, pojedinim sindi-katima, ali, na žalost i među članovima istog sindikata.
Svatko na svoju stranu
Najnovije sindikalno “događanje”, iz kojeg se raspoznaje sva bijeda sindikalnog pokreta, vezan je uz stavove sindikata u jednom neobično važnom trgovačkom društvu, čiji se naziv za potrebe ovog članka, izostavlja. Kao i u mnogim drugim trgovačkim društvima, sloboda sindikalnog organiziranja je rezultirala uteme-ljenjem više sindikata u tom trgovačkom društvu. Jedan u imenu nosi pridjev “nezavisni”, a drugi “samostalni”. Iako razlika u značenju ta dva pojma nije velika, ipak, izgleda, postoji velika razlika među koncepcijama njihovog djelovanja. Sukob među sindikatima je, prema pisanju javnih glasila, nastao oko započinjanja pregovora za kolektivni ugovor. Dok samostalni sindikat pristaje na kolektivno pregovaranje s poslodavcem i poziva svoje članove da ne su-djeluju u bilo kakvim industrijskim akcijama, Nezavisni sindikat odbija pregovore i organizira štrajk. Iza ta dva sindikata stoje dvije sindikalne središnjice, koje niti u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim slučajevima ne pronalaze zajednički jezik.
Nezadovoljni članovi, zadovoljni poslodavci
Suprotno ratu koji se događa na sindikalnoj strani, Uprava gotovo miroljubivo poziva na poštivanje propisa, te izražava spremnost na pregovore, naravno, uz nerealan uvjet, da se u Odboru za pregovore na sindikalnoj strani nađu predstavnici svih sindikata!? Tako, dok traje svađa među sindikalcima, Uprava i nema problema, jer se prava borba ne vodi protiv Uprave, nego među članovima sindikata. Člano-vi sindikata u međusobnom sukobljavanju mogu se s pravom pitati da li su oni organizirani u Sindikatu na temelju istih sindikalnih načela i međunarodnih propisa. Članovi sindikata se vjerojatno osjećaju zbunjeno, slušajući suprotstavljene stavove svojih sindikalnih čelnika, od kojih ih jedan poziva na štrajk, a drugi govori da je štrajk nezakonit. Što učiniti u takvom slučaju? Radi vlastitog mira, pretpostavlja se da će mnogi članovi sindikata izaći iz članstva, kako ne bi osobno bili upleteni u sukob. Priča koja je ispričana odnosi se na stvaran događaj koji se provlači kroz medije i bilo bi dobro kada bi bila usamljena. Međutim, ovakve priče su, na žalost, sve brojnije i sve češće.
Središnjice daju loš primjer
Dok se na nižim razinama sindikati sukobljavaju međusobno, na višim razinama suprotne stavove javnosti odašilju sindikalne središnjice. Najnovija razmimoilaženja vidljiva su u stavovima oko minimalne plaće. Nesloga sindikalnih lidera oko visine minimalne plaće ponovno je u prvom planu. Minimalna plaća, kao i obveza poslodavaca prema svim zaposlenim u Republici Hrvatskoj, je i na-kon godina pregovaranja i dalje ostala kamen spoticanja. Dok jedna sindikalna središnjica zahtijeva povećanje sadašnjeg “minimalca” za 200,00 kuna, te njegov rast na 50 % prosječne plaće kroz 4 godine, pravdajući svoj zahtjev teškim stanjem u gospodarstvu i mogu-ćim otpuštanjima, druga je odmah zahtijevala da on iznosi 3200,00 kuna bruto, pozivajući se na propise drugih zemalja. Iz ovoga je vidljivo da središnjice, koje bi trebale dogovoriti stav sindikalne strane oko visine minimalne plaće u Hrvatskoj, još nisu dogovorile niti način kako bi se taj iznos utvrđivao. Kao i u prethodnoj priči, dok traju prijepori oko dvije koncepcije sindikata, javlja se i treća, koja se razlikuje od prve dvije. Međutim, iz javno objavljenih mišljenja čelnika sindikalnih središnjima može se vidjeti da među njima nema dogovora koji bi rezultirao povećanjem minimalca, te da od iznošenja njihovih teza u javnosti članovi sindikata kojima se minimalac nije povećavao godinama, nemaju baš nikakve koristi. Kao i u prethodnoj priči, poslodavci su se javno izjasnili da će pristati na minimalac o kojem se dogovore sindikati. Iako različita od prethodne, ova priča ima potpuno isti učinak na članove sindikata. Dok se njihovi čelnici javno suprotstavljaju u stavovima, minimalac ostaje i dalje isti, a poslodavci nemaju povećanih izdataka.
Zakoni neće ukloniti vlastite slabosti
Dok je iz prethodne dvije priče vidljivo kakvo je zalaganje sindikata za prava svojih članova i prepreke koje se pojavljuju na tom putu, sindikalne središnjice su daleko jedinstvenije kad su u pitanju njihova, centralizirana prava i ovlasti. Iako se stalno događaju previranja na sindikalnoj sceni pod motom potrebe ujedinjenja, prava je istina da do ujedinjenja ne dolazi, da svaka sindikalna središnjica nastoji zadržati stečenu moć, a da sve sindikalne središ-njice tu moć dodatno, još žele, makar prividno, ojačati. Upravo se vodi rasprava o novim kriterijima reprezentativnosti koje bi, ako se donesu, centralizirali moć središnjica, a dodatno oslabili sindikate na terenu. Borba oko toga koliko će na kraju sindikalnih središnjica biti može se promatrati više kao interes pojedinih središnjica da prikupe moć, nego kao interes sindikalnog pokreta. Jer, bez obzira na to da li će u konačnici, prema novim kriterijima za prebrojavanje biti četiri ili šest sindikalnih središnjica, za članove sindikata se ništa bitno neće promijeniti. Da postoje i samo dvije središnjice, koje će izražavati različite stavove, članovi sindikata neće biti na dobitku. No, nije rijetkost da sindikalne središnjice svoje slabosti žele nadomjestiti zakonima kojima se uređuju odnosi među sindikatima. Pa umjesto da se predlažu zakoni kojima će se poboljšati prava i položaj članova sindikata, predlažu se takvi zakoni koji će ograničiti prava sindikata. Jedan od takvih zakona bi ukinuo mandat svim sindikatima koji su izvan sindikalnih središnjica na pregovore za kolektivni ugovor. Prema procjenama, riječ je o više od 400 sindikata koji, za sada, nisu u sindikalnim središnjicama. Naravno, gledajući svoje interese, te željenu moć koju bi im osigurao za-kon, sindikalne središnjice zaboravljaju na načelo dobrovoljnosti i izvorne dokumente Konvencije MOR-a broj 87. o pravu na sindi-kalno organiziranje i Konvenciju MOR-a broj 98. o pravu sindikata na kolektivno pregovaranje.
Dok se sindikati, uglavnom, bave sami sobom, na ovaj ili onaj način, svjetski “guru” menadžmenta, Jack Welch nesmetano uzvikuje: “Lijene radnike treba otpuštati!”, a da to nikoga ne smeta.
