Na konferenciji o kolektivnom pregovaranju održanoj u Daruvaru 21. do 23. ožujka okupilo se 50 sindikalnih povjerenika iz podružnica našeg sindikata diljem Hrvatske, te je na njoj razmotrena problematika kolektivnog pregovaranja iz svih aspekata.
Predsjednik Sindikata grafičara, Stjepan Kolarić je u otvaranju konferencije i pozdravu sudionika napomenuo kako vremena za kolektivno pregovaranje nisu idealna, zbog gospodarske krize, no baš to znači da trebamo konstruktivno razgovarati i dogovarati naš daljnji rad. Mnogi naši poslodavci uvjereni su kako je najlakše reducirati troškove poslovanja smanjenjem razine prava radnika i zaposlenosti. Pored toga kolektivni dijalog je u Hrvatskoj decentraliziran i sveden na razinu poduzeća. Stalni su i pokušaji da se radno zakonodavstvo dodatno fleksibizira, uz prezentaciju da je prevelika zaštita radnika prepreka konkurentnosti. U takvim okolnostima naš cilj je bio obrana radnih mjesta i zaštita prava radnika. Stoga posebice u ovakvim vremenima moramo percipirati promjene koje slijede kako bismo mogli procijeniti gdje ćemo biti za dvije ili pet godina, kako bismo znali nastaviti dalje.
Socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje u Hrvatskoj
Profesor Ivan Rebac, dugogodišnji poznavalac sindikata i socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, uvodno je konstatirao da je Hrvatska jedna od prvih zemalja u Europi koja je imala socijalni dijalog, ali on danas i dalje istovremeno ima sramotne učinke. Zaključio je da je problem Hrvatske da je ona kao društvo i prostor oduvijek na vjetrometini. Tada i sindikat radi različite manevre da zaštiti radnike od bure i hladnoće.
Riječ sindikat ima korijene u grčkom jeziku i znači čuvar, branitelj, odvjetnik. Riječi kolektivno pregovaranje, kolektivni ugovor se javljaju kao pojmovi 1924. godine, kada su laburisti u Engleskoj dobili vlast te su pozvali na razgovore sa svim sudionicima i grupacijama koji čine englesko društvo, i poslodavcima i radnicima odnosno sindikatima. To je ujedno i pojava tripartizma, odnosno dijaloga vlade, poslodavaca i radnika.
U Hrvatskoj se prvi oblik kolektivnog ugovaranja nazire još sredinom 19 stoljeća, baš kod grafičara kada je Ljudevit Gaj osnovao tiskaru, pa su mu radnici pristigli iz Beča uvjetovali svoj dolazak time da jasno na papir stavi njihova prava. Grafičari su inače povijesno fenomen među ostalim radnicima, jer su s obzirom na predmet posla bili najpismeniji i najobrazovaniji radnici. Stoga oni godinama bili i perjanica sindikalnog organiziranja i dijaloga.
Gledajući noviju povijest na prostorima Hrvatske kolega Rebac prepoznaje četiri faze razvoja. Pred-dijalog je prva faza sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada je uvedeno samoupravljanje. Centar moći iz Beograda treba raspoređen je na više malih centara – samoupravne interesne zajednice. To je mjesto samoupravnog dogovaranja korisnika, davaoca usluga i društvenopolitičke zajednice, ustvari čisti tripartizam, no s manom političkog i ideološkog onečišćenja – jednopartizmu. Druga faza može se nazvati jednostrana autonomnost socijalnih partnera kada su postojali kolektivni ugovori, pojam štrajka, te je postavljena i zakonska definicija sindikata kako autonomne interesne radničke udruge. No tada su još uvijek bili dirigirani kolektivni partneri i na strani sindikata i poslodavca (savez sindikata – gospodarska komora). Devedesetih godina počelo je sindikalno restrukturiranje i slobodniji rad te je nakon općeg kolektivnog ugovora 1990. slijedilo potpisivanje prvih granskih kolektivnih ugovora 1992. godine među kojima su prvi opet bili grafičari. Treća, faza rekonstrukcije se nastavlja slobodnim sindikalnim udruživanjem i sindikati kao branitelji interesa radnika postaju potpuno samostalni što potvrđuje novi Zakon o radu koji od 1996. godine. Tada je bilo je 104 sindikata i 6 središnjica, što je već previše, ali slijedi i daljnja hipertrofija sindikata, tako da danas imamo 302 sindikata registrirana na nacionalnoj razini i još toliko i više na županijskoj razini. U Hrvatskoj, koja ima oko 1,4 milijuna radnika, nalazimo 650 sindikata, Danas na ima oko 400 tisuća sindikalno organiziranih članova, oko 31% radnika, a što je u okvirima Europe još uvijek dobar prosjek. No silna brojka sindikata i udruga je 4 faza – desindikalizacija odnosno usitnjavanje. Broj članova je pao a broj sindikata se povećao. Snaga sindikata s malo članova je nikakva. Nered i destrukcija u sindikatima ima za posljedicu da sindikati na nacionalnoj razini imaju malu moć i stvarni utjecaj. Ono što nedostaje jest i podrška šire javnosti, te pasivnost građana koji se danas ne pridružuju nikakvim akcijama pa ni sindikalnim.
Socijalni dijalog i kolektivno pregovaranje pokušava se spustiti na najnižu razinu, što nije dobro. Kad se na razini djelatnosti potpiše kolektivni ugovor on predstavlja standarde ispod kojih ne smije ići nitko u djelatnosti, a iznad se podižu prava na razini poduzeća. Bez temeljnih standarda na razini grane teško osiguravati prava u pojedinačnim situacijama, stvara se kaos i nelojalna konkurencija.
Zakon o reprezentativnosti, koji uključuje i reprezentativnost za kolektivno pregovaranje je sramotan, a donesen je po načelu “uzmi ili ostavi”. Ograničenja koja se postavljaju su sumrak socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja. S jedna strane Zakon o radu određuje izuzetno lako osnivanje sindikata, što ih usitnjava. Određuje se i kako je temeljna svrha sindikata i dužnost kolektivno pregovaranje te da imaju i pravo na štrajk. S druge strane u zakonu o reprezentativnosti ograničava se sindikatima pravo na kolektivno pregovaranje, ako imaju manje od 20% članstva na području gdje se pregovara, ograničava im se pravo na potpis kolektivnog ugovora, pa čak i pravo na štrajk. Dakle od strane vlasti uredno vrši domaća zadaća služenja krupnom kapitalu s ciljem usitnjavajuai uništavanja sindikata.
U svakodnevnom radu valja ponavljati članovima da sindikat ne čine samo čelnici sindikalnih središnjica, već baza, članovi i organizacija. Treba učiti članove da su oni ustvari sindikat i njegova vlastita snaga. Treba se i jednostavno prestati bojati te djelovati.
Socijalni dijalog u grafičkom sektoru
Stjepan Kolarić je istaknuo kako je socijalni dijalog u grafičkom sektoru, taj koji nas koji nas najviše zanima. Prvi Kolektivni ugovor za grafičku, novinsku i nakladničku djelatnost, nakon rekonstrukcije sindikata, potpisan je 1. prosinca 1992. godine kao prvi kolektivni ugovor djelatnosti u Hrvatskoj te je vrijedio do 30. lipnja 1994. godine. Tada su definirani uvjeti rada u našoj djelatnosti s razinom 10% većom od prosjeka Hrvatske.
Od 1996. godine i novog Zakona o radu sindikati i poslodavci su označeni kao dobrovoljne udruge, pa je politika našeg sindikata bila potpis kolektivnog ugovora djelatnosti s HUP-om, no to gotovo godinu dvije nije dalo željenog rezultata, pa i zbog nedovoljne organiziranosti na strani poslodavca. Strategija pregovaranja je prilagođena situaciji te je 1997. godine počelo usmjereno potpisivanje kolektivnih ugovora na razini poduzeća. Te godine osnovana je i nova udruga poslodavaca Hrvatski grafičar, s kojom je potpisan kolektivni ugovor djelatnosti, a koji je obnavljan nekoliko puta i koji je prema članicama te udruge primjenjivan do 31. svibnja 2008. godine, kada je ona prestala s radom. U takvim okolnostima nastavljeno je sa već uhodanim sklapanjem kolektivnih ugovora na razini poduzeća takvom zaštitom što većeg broja članova. Uvjeti za kolektivno pregovaranje nisu laki, što nam pokazuje povećan broj organiziranih štrajkova u vremenu gospodarske krize.
Tipologija samog Sindikata grafičara, jest da se nismo politički određivali, te smo uvijek smo bili kritični prema svakoj vlasti. To je dalo kontinuitet u zastupanju prava radnika, ostali smo jedinstveni. Naš rad je ozbiljan i sustavan. U našem sektoru, koji je pogođen i tehnološkom revolucijom, prevelikim kapacitetima, a nalazi se pretežito u privatnom sektoru zaista nije lako sindikalno raditi. Rizici su češći i veći, a mnoge su tvrtke su doslovce i uništene. Velik je broj malih poduzeća u našoj djelatnosti, gdje je teško organizirati članstvo. Uz to, vlast javno govori kako treba privući strane ulagače sniženjem prava i zaštite u radnim odnosima. To je laž, jer su smetnje birokracija i korupcija a ne radnici. Stalno je prisutan medijski pritisak i hajka na sindikate.
Poslodavci bi sami željeli uređivati odnose, iako s druge strane ističu da su oni ugovorne prirode. Mi želimo maknuti pravilnike o radu i želimo kolektivne ugovore koji se ne mogu mijenjati jednostrano.
Kolektivno ugovaranje može se unaprijediti tako da se češće sastajemo razgovaramo, definiramo strategije, pri čemu je važna uloga povjerenika, povjereništva i cijele podružnice, da daje podršku u pregovorima te pratiti i kontrolira primjenu kolektivnog ugovora. Važnost kolektivnog ugovora su mnogi shvatili onog trena kad ga je poslodavac otkazao, a tog trebaju biti svjesni svi članovi i radnici.
Kolektivni ugovori u Europi
Drugog dana konferencije riječ je preuzeo Nicola Konstantinou, glavni tajnik UNI Europa grafičkog sektora, a čija je članica i naš sindikat. Upoznao je prisutne kako je UNI globalni sindikat radnika u uslugama organiziran na razini četiri regije: Azije, Afrike, Amerika i Europe. Aktivnosti su podijeljene po regijama, ali i po sektorima kojih ima 14 uključujući grafički i ambalažni sektor. UNI u svijetu okuplja oko 15 milijuna radnika, od čega je polovina u Europi, koja je i dalje udarna snaga UNI-ja i radništva u cjelini. Prije 11 godina grafički sektor je imao oko 420 tisuća zaposlenih članova, a danas je taj broj 250 do 300 tisuća.
Vrlo su važne aktivnosti u multinacionalnim kompanijama posebice u Europskim radničkim vijećima (ERV) u takvim kompanijama. Osnovano je 50 ERV-a, te ima prostora za još toliko. Europska radnička vijeća su strukture za komuniciranje i savjetovanje na razini multinacionalne kompanije poslodavca, ali ako se želi kolektivno pregovarati sa multinacionalnim organizacijama tada se to čini isključivo preko sindikalnih struktura.
UNI Europa grafički sektor je svjestan da je potrebno okupljati kolege iz raznih zemalja, kako bi se prikupljali podaci i iskustva, ali i gradila solidarnost među radnicima i na nadnacionalnim razinama, sve do potpore u sindikalnoj borbi izvan nacionalnih granica. U tu svrhu razvijene su sektorske mreže kroz koje se radnici pojedinih sektora mogu povezivati.
Unazad godinu dana na europskoj razini uspostavljen je socijalni dijalog sa Intergrafom – europskim udruženjem tiskara i to nakon gotovo 20 godina inicijativa. Obje strane prepoznale su nužnost da se grafički sektor restrukturira, da se njegov opseg smanji kako bi se zadržala kvaliteta radnih mjesta, ali da se to učini na socijalan način, uz veliki naglasak na cijelo-životno učenje i prekvalifikaciju. Naš sektor je izložen snažnim tehnološkim promjenama. Stoga se priprema upitnik o profesionalnim profilima i novim kvalifikacijama u sektoru, kako bi se moglo usmjeravati radnike i njihovo osposobljavanje. To su prvi programi i projekti s Intergrafom, a očekivanja su da će s vremenom suprotna strana pristati i na razgovore još značajnijim temama, kao što su radno vrijeme i plaće.
Važna aktivnost UNI Europa grafičkog sektora je koordinacija kolektivnog pregovaranja na razini Europe, da bi se na razini europskog tržišta pokušali ujednačili uvjeti rada i konkurencije. Ciljevi koji su zadani kao smjernice u pregovorima na nacionalnoj razini jest rast plaća jednak rastu inflacije uvećanom za rast BDP-a. Ovo stoga da bi se održala vrijednost plaća u odnosu na troškove života, ali i u odnosu na rast produktivnosti. Naime ako povećanje plaća ne prati rast produktivnosti tada veći dio kolača ostaje kapitalu. Ove kvantitativne ciljeve teško je pratiti pa su prošle godine ispunjeni u samo tri zemlje.
Postoje i kvalitativni ciljevi, poboljšanje određenih instituta kao skraćenje radnog vremena, manji opseg prekovremenog rada (do 100 sati godišnje), profesionalno obrazovanje, zaposlenje u višoj dobi, zdravstvena zaštita i dr.
Ono što se primjećuje kao trend u Europi jest pokušaj rušenja sektorskog socijalnog dijaloga, odnosno nacionalnih kolektivnih ugovora na razini pojedine djelatnosti te spuštanje kolektivnog pregovaranja na razinu poduzeća. To otežava pregovaranje i širu zaštitu radnika sektora, kao i postavljanje temeljnih standarda, što dovodi o potencijalnog rasta nejednakosti, te onemogućava ujednačavanje razine prava sektora na razini Europe. Uz to čak i Europske institucije napadaju sustave kolektivnog pregovaranja.
Kada se gledaju prosjeci od 2000. godine nikada nije u potpunosti postignut kvantitativni cilj rasta plaća prema inflaciji i BDP-u. Nedostatak do tog cilja od 2000. do 2003. bio je ispod 1%, od 2003. do 2007. razlika je bila do 1.5%, a od krize 2008. prema danas razlika se penje i već do 2%.
Od II. svjetskog rata plaće su rasle značajnije od rasta kapitala sve do konca 80-tih godina, kada dolazi do preokreta te porast prihoda kapitala raste prema porastu prihoda od rada. Takvom tendencijom nastaje sve veći jaz u raspodjeli proizvedenog bogatstva, jer se dio koji pripada radnicima smanjuje. No dolazi do osvješćivanja u Europi da se nešto mora mijenjati u dosadašnjim odnosima prema radu.
Stanje u grafičko nakladničkoj djelatnosti
Rajko Naprta, tajnik udruženja grafičko prerađivačke industrije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, istaknuo je kako je počekom 90-tih godina u našoj djelatnosti djelovalo 350 poduzeća s 34000 zaposlenih, a danas brojimo 16000 zaposlenih kod 2000 poslodavaca. Osim što je prepolovljen broj radnika, negativno je množenje broja poslodavaca, pa smo s prosječnog poslodavca od 100 zaposlenih spali na prosječnog poslodavca sa 10 zaposlenih. Uz to za vrijeme domovinskog rada priprema je u potpunosti informatizirana, što znatno smanjuje broj radnika.
Naša djelatnost je u svim segmentima značajno porasla od 1991. godine do danas. U odnosu na 100% iz 1990. godine (izdavačko) tiskarska djelatnost je na 241%, a ambalažna na 166%. Ovaj rast je posebice iskazan do 2008. godine, kada je uslijed krize zabilježen pad, posebice u tiskarskom dijelu koji je 2008. godine bio čak i na 300%. Treba znati da industrijska proizvodnja u Hrvatskoj pada još od 1989. godine, pa je prerađivačka industrija svedena na 76% od one 1991. godine.
Podaci po količinama u 2013. godini za tiskarski sektor nisu ohrabrujući dok ambalaža ima pozitivne trendove. Dnevne novine padaju s nakladama, pa osim 24 sata, niti jedna prosječna naklada nije preko 50.000 primjeraka. Ako uzmemo u obzir nekoliko tisuća kioska i prodajnih mjesta, to ispada tek nekoliko komada po kiosku. Časopisi i regionalni listovi su stabilniji, te je kod njih pad daleko manje izražen nego na nacionalnoj razini. Komercijalni materijali, letci i slično, od 2.000 tona papira godišnje 1991., narasli su na čak 20.000 tona. Knjige su do 2002. godine stagnirale, ali od 2003. godine novinski nakladnici su ušli u aktivnosti izdavanja knjiga s nižom cijenom u puno većim nakladama i sa daleko širom distribucijom, tako da su te naklade rasle prema 2009. te ni dalje nemaju prevelike padove. Dnevne novine su doživjele najveće padove, pa su se količinski izjednačile s tjednim novinama.
Valja napomenuti da je proizvodnost rada od 2000. godine do danas porasla na 262% u tiskarskom sektoru, odnosno na 246% u ambalažnom sektoru. To ne znači da radnik baš radi 150% više nego ranije, ali toliko veća količina proizvoda izlazi kao produkt njegovog rada, jer su brzine strojeva daleko veće, pa je tempo rada i stres koji radnik nosi daleko veći.
Problem cijele grafičke industrije je ogroman dug koji je opterećuje. Od 2001. do 2012. godine samo u strojeve je investirano čak 1,43 milijarde američkih dolara. Najveće investicije bile su u tiskarske strojeve gdje postoji previše kapaciteta slabe iskorištenosti, dok je s druge strane investiranje bilo slabo u segmentu knjigovežnica, koje su i dalje slabo tehnološki opremljene.
Kako većinu tih sredstava poslodavci odnosno vlasnici nisu investirali iz vlastitih sredstava, već kreditima, sada postoji ogromna hipoteka u obliku fiksnih troškova kredita, te se prebacivanjem njezinog tereta sužava prostor za razvoj prava radnika. Sada, u težim vremenima, ogroman pritisak mjesečnih rata za otplatu strojeva osjeća se i na pritisku na razinu plaća radnika.
Projekcije su da će ambalažna industrija i dalje biti u sferi zadovoljavanja proizvodnih potreba te ima dobru budućnost na domaćem i inozemnom tržištu, dok će klasični tiskarski print biti pod dodatnim pritiskom novih tehnologija, no neće nestati.
S dijelom poslodavaca u našoj provedena je SWOT analiza naše djelatnosti. Poslodavci kao prednosti ističu: educiranu i iskusnu radnu snagu, tradiciju u proizvodnji, tehnološku opremljenost i kapacitete, kvalitetne proizvode, moguću dodatnu potražnju te povoljan položaj i mogućnost širenja na druga tržišta. Kao prilike ističu: ulazak u Europsku uniju, veću dostupnost Europskih fondova, povezivanje radi plasmana proizvoda, te očekivani rast potrošnje papira po glavi stanovnika u Hrvatskoj. Kao slabosti u našoj djelatnosti poslodavci ističu: strane izvore sirovina, usitnjenost poduzeća i kapaciteta, nisku dodanu vrijednost s obzirom na inozemne inpute, slabu iskorištenost kapaciteta, brze tehnološke promjene i zastarijevanje strojeva, ovisnost o strategiji inozemnih vlasnika, suženo govorno područje kao ograničenje tržišta, te pad standarda građana. Prijetnje koje prepoznaju poslodavci su: recesija u Hrvatskoj i Europi, ograničenja za tržišta CEFT-e, visoka ulaganja, povećanu inozemna konkurencija, dodatne ekološke zahtjeve, te neuređenost i nestabilnost domaće poslovne okoline.
Iako često tvrde suprotno valja podvući, kako su poslodavci kao prvu prednost istaknuli educiranu i iskusnu radnu snagu, čega svakako moramo biti svjesni kada pregovaramo o našim pravima.
Stanje kolektivnih ugovora u društvima
Boris Šifter, voditelj plaća i kolektivnog ugovaranja, je istaknuo krizu kao odlučujući faktor koji je određivao odnose i pravce u kolektivnom pregovaranju. Iako je prošlo već pet godina, stanje u mnogim društvima je i dalje teško, a glavne uštede poslodavci žele ostvariti kroz otpuštanja radnika i smanjenja plaća te drugih materijalnih prava radnika. Kod pregovora, od poslodavaca se uglavnom se zahtjeva produženje važenja kolektivnog ugovora, povećanje iznosa najniže osnovne plaće te poboljšanje pojedinih odredaba. Najveći problem je što poslodavci (vlasnici) shvaćaju rad kao trošak na koji mogu najlakše djelovati. Rašireni obrazac ponašanja i traženje smanjenja prava se s plaće proširuje i na druga prava radnika (dani godišnjeg odmora, minuli rad, jubilarne nagrade, solidarne nagrade itd.), a zahtjeve za smanjenjem neki postavljaju čak i kada uopće nisu nužni, tek da se ostane u trendu. Isto tako poslodavci se ne žele odreći dijela dobiti kao rezultata dobrog poslovanja i na taj način priznati radnicima doprinos za njegovo ostvarenje.
Problem dobivanja podataka o poslovanju te o socijalno-gospodarskom položaju radnika već dugo postoji, kod poslodavaca još uvijek nema niti navike niti volje za davanje takvih podataka. Podaci na osnovu kojih bi se argumentirano moglo raspravljati veliki su problem.
U daljnjem dijelu izlaganja bilo je prikazano stanje i primjena kolektivnih ugovora tijekom 2008. godini te stanje i važenje kolektivnih ugovora u društvima sa našim članovima krajem 2013. godine a ovdje daju samo osnovni podaci o trenutačnom stanju. Produženja, potpisi i primjena kolektivnih ugovora sa specifičnostima išla je u slijedećim društvima; Tisak – Zagreb, Model Pakiranja – Zagreb, Glas Istre Trgovina – Pula, Narodne novine – Zagreb, AKD – Zagreb, DES – Split, LANA – Karlovac, GZH – Zagreb, Zrinski – Čakovec, URIHO – Zagreb, Istragrafika – Rovinj, Tiskara Zelina – Sv. Ivan Zeline, Novi list – Rijeka.
Kolektivni ugovor u Glasu Slavonije – Osijek i Slobodna Dalmacija d.d. – Split prestali su važiti, a pregovori su u tijeku. Kolektivni ugovori u Vjesnik tiskara – Zagreb i Naša djeca – Zagreb su otkazani. U društvima Lipa Mill – Zagreb, Varteks Tiskara – Varaždin i Tipografija – Đakovo prestali su važiti kolektivni ugovori.
Slobodna Dalmacija Trgovina – Split, je 2012. godine pripojena Tisku te se primjenjuje kolektivni ugovor Tiska. U društvima Bakrotisak – Garešnica, Grafičar iz Ludbrega, Znanje – Zagreb, Slobodna Dalmacija Print – Split pokrenute su inicijative i pregovori su u različitim fazama.
Ukupno gledajući kolektivni ugovori primjenjivali su se 2008. godine u 43% sindikalnih podružnica, međutim gledajući pokrivenost članova (što je i važnije) ona je puno viša, pokriveno je 77% članova našeg sindikata. Pokrivenost članstva sa kolektivnim ugovorima u 2013. godini je prema broju podružnica ih je 37%, dok je prema broju članova pokrivenost 69% članova.
U 2013. godini nastavljamo ono što je predviđeno i što se radi zadnje tri godine. Produženje postojećih kolektivnih ugovora sa naglaskom na zadržavanje postojećih prava, jer pritisak poslodavaca na smanjenje prava je sve veći i obuhvaća sve više i više dosadašnjih prava. Zahtjevi su na izmjenu pojedinih prava u „mogućnosti“ dakle da isplata ovisi o volji poslodavca, a ne o utvrđenom pravu. Osim preslikavanja smanjenja iz državnih službi, HUP za svoje članove odnosno poslodavce daje instrukcije i upute za brisanje svih prava koja se ugovaraju kolektivnim ugovorima.
U zadnje vrijeme pojavljuje se još jedan problem a to je novi Zakon o reprezentativnosti sindikata gdje se za svako društvo mora provesti procedura propisana zakonom. Jednostavnije je kod društava gdje smo jedini sindikat, dok je puno teže u društvima gdje je više sindikata i gdje se moramo dogovoriti i potpisati sporazum o zajedničkim pregovorima, a ako nema dogovora ide se na prebrojavanje članova.
Poslodavci su shvatili značenje i važnost kolektivnih ugovora, ali ne kao oblik suradnje već kao oblik pritiska na radnike i smanjenja njihova prava. Da li smo mi svjesni važnosti kolektivnih ugovora i prava koja smo ostvarili kroz njih. Mogu reći da, ali često još nedostaje hrabrosti i odlučnosti reći ne i stati u obranu svojih prava.
Pregled kolektivnih ugovora po institutima
Darije Hanzalek, voditelj radno pravne zaštite, dao je detaljni pregled kolektivnih ugovora po 43 promatrana instituta i to uspoređujući ih u odnosu na 2008. godinu koja se označuje kao početak krize, te na stanje krajem 2013. godine. Brojke pokazuju da trendovi uspoređenih kolektivnih ugovora i nisu tako negativni.
U pogledu odredaba o zaštiti dostojanstva radnika postignuti su kvalitativni pomaci u ¼ kolektivnih ugovora, a odredbe zaštite na radu ostale su na istoj razini kvalitete uz jedno poboljšanje, a pravo na sistematski pregled nalazi se u nekoliko kolektivnih ugovora. Odredbe o trajanju probnog rada dobile su pozitivne pomake u 6 slučajeva a negativne u 2, dok su odredbe o trajanju pripravničkog staža u 4 slučajeva imale pozitivan trend. Plaća pripravnika u većini slučajeva iznosi 80%.
Puno radno vrijeme u pravilu iznosi 40 sati tjedno, dok je u dva kolektivna ugovora ono smanjeno na 37 odnosno 35 sati tjedno, kao mjera umjesto iskazivanja tehnoloških viškova, što je prihvatljivo s obzirom satnica u osnovi ostaje ista. Naknada za pripravnost određena je u 3 kolektivna ugovora, što je i preduvjet za takvu obvezu.
Određivanje godišnjeg odmora vrši se u prosjeku prema 4 do 5 kriterija. Najviši broj dana godišnjeg odmora kod većine je određen kao 30, a isto tako se i pretežno u trajanje uračunava 5 dana u tjednu.
Ugovorena najniža osnovna plaća kreće se od 1800 kuna preko 4000 kuna, no plaća radnika dobiva se i množenjem s koeficijentima radnih mjesta koji su također svugdje različiti. U 50% kolektivnih ugovora plaće su rasle, u 31% ostale su na istoj razini, a u 19% slučajeva su padale, bilo kroz smanjenje osnovice ili koeficijenata. U 2/3 slučajeva tabela koeficijenata je i dalje sastavni dio kolektivnog ugovora, što je vrlo važno radi sigurnosti i stabilnosti ugovorenih plaća.
Dodatak za minuli rad, odnosno uvećanje od 0,5% za svaku godinu radnog staža prisutno je u svim kolektivnim ugovorima, osim što je u dva dodatno uvećanje privremeno zamrznuto. Očuvanje minulog rada važno je i u materijalnom smislu, jer on nosi više od 10% masa za plaće. Fiksni dodatak na plaću svim radnicima ima 2/3 kolektivnih ugovora, a kreće se od 300 do 900 kuna.
Dodaci za prekovremeni rad većinom iznose 50%, za noćni rad 30%, za rad u drugoj smjeni dodatak je prisutan je u polovini slučajeva i iznosi 10%. Dodatak za rad nedjeljom u pravilu je 35%, dok su dodaci za rad blagdanom u pravilu 50%. Dodatak na plaću za otežane uvjete rada načelno se nalazi u svim kolektivnim ugovorima, no u tri kolektivna ugovora on je detaljno određen i definiran sa točnim navođenjem poslova. Stimulacija odnosno de-stimulacija načelno je definirana u svim kolektivnim ugovorima, a u njih četiri postoje jasniji i mjerljivi kriteriji za nju. Zaštita plaće starijih radnika prisutna je u različitim oblicima u ¾ kolektivnih ugovora.
Božićnica i regres spominju se u gotovo svim kolektivnim ugovorima, a u 2/3 njih ugovoreni su kao pravo, dok bi se kao prosječan iznos mogao ocijeniti neoporezivi od 2500 kuna ukupno, no ima viših i nižih iznosa. Uskrsnica je ugovorena u polovini kolektivnih ugovora, kao pravo na dar u naravi od 400 kuna.Dar djetetu ugovoren je svugdje i kreće se 400 ili 600 kuna. Svi poslodavci ugovorili su pravo radnika na solidarne pomoći, većinom u neoporezivim iznosima, a broj obuhvaćenih situacija kreće se od 3 do 9.
U svim kolektivnim ugovorima ugovoreno je pravo radnika na naknadu za prijevoz i to pretežito u ukupnom iznosu troškova javnog prijevoza. U tri slučaja to pravo je ograničeno, s time da je najniža granica 700 kuna, što je još uvijek značajan iznos. U većini kolektivnih ugovora ugovorene su dnevnice, te terenski dodaci, a koji većinom iznose 170 kuna dnevno.
Jubilarne nagrade ugovorene su u svim kolektivnim ugovorima, u pravilu u neoporezivim iznosima koji se za 10,15,20,25,30,35 i 40 godina staža kod poslodavca penju u iznosima od 1500 do 5000 kuna. U dva slučaja te nagrade su više, a u dva malo niže. Otpremnina za odlazak u mirovinu u svim kolektivnim ugorima određena je kao pravo u iznosu 8000 kuna, a u dva je viša.
Otpremnine za otkaz bez krivnje radnika (poslovno i osobno uvjetovani otkaz) u više od 50% slučajeva ugovorene su u iznosima iznad zakonskog minimuma, posebice na način da su limiti najviših otpremnina pomaknuti preko 6 bruto plaća radnika.
Kolektivni ugovori imaju i odredbe o uvjetima rada sindikata. Postoje i mnogi specifični instituti. Trajanje kolektivnih ugovora većinom je godinu ili dvije dana, nekoliko ih je sa dužim vremenom trajanja, a dva su sklopljena na neodređeno vrijeme.
U kolektivnim ugovorima promatrano je po 43 instituta, ukupno 731 institut, od toga je, u odnosu na 2008. godinu, 2013. godine 74% instituta neizmijenjeno, 6% je doživjelo neutralne promjene, 11% je mijenjano na niže, a 9% je mijenjano na više. Stoga početni dojam, da se u vrijeme krize razina prava svih radnika srozala u svakom pogledu činjenično nije osnovan, tim više što su plaće ipak većinom rasle ili ostale barem iste.
Valja ponoviti da sva navedena prava uopće nisu zakonom spomenuta niti garantirana, već ih garantira jedino kolektivni ugovor na način kako su ugovorena. Stoga se pokazuje da kolektivni ugovori ispunjavaju svoju funkciju očuvanja prava radnika.
Nastavljamo s predanim radom
U radu konferencije i raspravama koje su vođene dva puna dana zaključeno je da treba zadržati i unaprjeđivati razinu prava ugovorenu u kolektivnim ugovorima, a na smanjenja treba pristajati samo u iznimnim situacijama i privremeno. Treba zadržati visoki postotak članstva pokrivenog odredbama kolektivnih ugovora, ali i raditi na tome da se sve odredbe poštuju i primjenjuju u društvima. Tu je naglašena zadaća sindikalnih povjerenika i svih članova, da reagiraju na nepoštivanje ili zloupotrebu odredaba kolektivnih ugovora, a u težim kršenjima da se obrate stručnoj službi.
Ukoliko u društvu djeluje radničko vijeće treba koristiti podatke koje ono dobije od poslodavca, ako ne onda tražiti od poslodavca podatke koji će nam koristiti za pregovore te za dobivanje slike stanja i situacije u društvu.
Sindikalni povjerenici trebaju svoje djelovanje prema poslodavcu uskladiti sa sindikalnom centralom i ne dozvoliti podjele od strane poslodavaca na “naš” i “vaš” sindikat, jer svi smo mi jedan jedinstveni sindikat sa istim ciljevima i zahtjevima. Treba jačati svijest kod članova da baš i oni čine sindikat, te da zajedno sa pregovaračima trebaju dati podršku ako treba i akcijom izboriti svoja prava.
Potrebno je nastaviti obrazovanje i to permanentno obrazovanje sadašnjih i budućih pregovarača, sa težištem na što veću samostalnost pregovarača iz sindikalnih podružnica.
Unatoč zakonskim preprekama, dugoročno valja tražiti i načine da se napravi distinkcija između članova i nečlanova sindikata u pogledu primjene kolektivnog ugovora, bilo da se kolektivni ugovor primjenjuje isključivo na članove sindikata, bilo da se traži i njihov doprinos i solidarnost.
