Kada je postalo jasno da kriza kuca na vrata Hrvatske i da treba rezati troškove, prva mjera na koje se pomislilo su plaće. Istina je da su troškovi rada u ukupnim troškovima najveća stavka, no isto tako je jasno da se iza toga kriju ljudske sudbine. I isto je tako jasno da postoje mnoga druga područja na kojima se troškovi mogu rezati na bezbolniji način. Već sada dobar dio radnika jedva spaja kraj s krajem a smanenje plaća mnoge od njih dovelo bi na rub egzistencije pa i preko tog ruba.
Povratak u devetnaesto stoljeće
U prosincu 2008. prosječna neto plaća po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske iznosila je u neto iznosu 5.277 kuna, au bruto iznosu 7.868 kuna. U siječnju prosječna bruto plaća iznosila je 7.542 kune i u odnosu na prosinac bila je realno manja 2,9 posto. Minimalna plaća za razdoblje od 1. srpnja 2008. do 31. svibnja 2009. godine određena je u bruto iznosu od 2.747 kuna. Taj minimalni iznos praktički nije dovoljan za preživljavanje a kamoli za to da omogući koliko toliko pristojan život. No, kada je utvrđivan taj bijedan iznos, odnosno kada je minimalna plaća povećana, mnogi poslodavci su se pobunili tvrdeći da oni s takvim plaćama radnika ne mogu poslovati.
Primanja stanovnika Hrvatske jedno su od područja na kojem se dobro odražavaju apsurdi koje je, uz neke pozitivne pomake, donio prelazak na tržišno poslovanje. S jedne strane imamo velik broj nezaposlenih i onih koji jedva spajaju kraj s krajem, a s druge poduzetnike i managere u velikim tvrtkama s ogromnim i socijalno bešćutnim primanjima. Na nekim područjima vratili smo se u devetnaesto stoljeće. Vlasnik trgovačkog lanca Kerum razmeće se svojim bogatstvom, dok su blagajnice u njegovim dućanima prisiljene da rade za mizernu plaću stojeći osam sati dnevno. Naravno, nitko ih ne prisiljava na to, no ako neće, taj posao prihvati će one sa zavoda za zapošljavanje.
Sjaj i bijeda nadzornih odbora
S novim pravilima poslovanja, uvode se i nove institucije a jedna od njih osnivanje je nadzornih odbora u tvrtkama. U sređenim gospodarstvima ti nadzorni odbori imaju svoj smisao i opravdanje jer rade zaista ono što im ime kaže – nadziru poslovanje. No, kao što smo mnoge stečevine suvremenog tržišnog gospodarstva pretvorili u njihovu karikaturu, to smo učinili i s nadzornim odborima. U najvećem broju slučajevima članstvo u nadzornom odboru je postalo nagrada za stranačku vjernost i poslušnost, vraćanje usluge ili nešto tome slično, nešto što nema veze s poslovanjem i dobrim gospodarenjem. U privatnim poduzećima u nadzorne odbore imenuje se rodbina ili prijatelji kako bi im se i na taj način povećala primanja. U pravilu, naknada za rad nadzornih odbora je jednaka radničkoj plaći. Pri tome je važno naglasiti da u nadzornim odborima sjede već dobro potkoženi ljudi, ljudi kojima je naknada za rad u nadzornim odborima, kako bi to rekao Josip Matanović iz afere Maestro, «za kavu». U isto vrijeme, običnom radniku to «za kavu» znači egzistenciju.
Nek štednja krene s vrha
Kada na jednu stranu stavimo bezobrazno velike plaće kojekakvih managera te primanja članova nadzornih odbora, a s druge strane činjenicu da su ti manageri i članovi nadzornih odbora doveli Hrvatsku na rub bankrota, jasno je da oni nisu zaradili ne samo svoje ogromne plaće i naknade, već ni projsečnu radničku plaću. Stoga je u ovim kriznim trenucima došao trenutak da se mjere štednje usmjere prije svega prema tim stavkama. Asocijalne i antisocijalne velike plaće treba svesti na razumnu mjeru a naknade u nadzornim odborima suspendirati sve dok se Hrvatska ne izvuće iz teškoća. Nedopustivo je da članovi nadzornih odbora nemaju pojma ni o jednom lopovluku u tvrtci čiji rad navodno nadziru a za što dobivaju sasvim pristojnu nagradu. Vrijeme je da se prihvate svog posla a za svoj nerad u prijašnjem razdoblju već su sasvim dovoljno plaćeni. Naravno, ako su u stanju obavljati tu funkciju. Pitanje je, na primjer, koliko je glumac i redatelj Antun Vrdoljak sposoban za nadziranje rada Croatia airlinesa, u čijem nadzornom odboru sjedi i za što prima mjesečno dvije radničke plaće.
Dakle, do sadašnje krize došlo je zbog nesposobnosti i pogrešnih prosudbi vlasnika kapitala i onih koji njime upravljaju. Stoga je red i da oni plate ceh za te propuste, a radničke plaće neka ostave na miru.
Plaće od 1.500 kuna do 133.793 kune
Neto plaća Ivice Mudrinića iz T-HT-a iznosi mjesečno 133.793 kuna, Emila Tedechija iz Atlantic grupe 116.66 kuna, Nadana Vidoševića iz Kraša 96.667 kuna a Franje Lukovića iz Zagrebačke banke 100.000 kuna neto mjesečno. U te iznose nisu uračnati bonusi koji se znaju popeti do milijunskih iznosa.
U isto vrijeme, u prosincu u 432 pravne osobe 1.174 radnik primao je prosječnu neto plaću ispod 1.500 kuna mjesečno. Prema isitm podacima Fine, u 62,1 posto pravnih osoba u kojima je bilo 31,7 posto svih zaposlenih prosječna neto plaća iznosila je do 4.000 kuna. Prosječna plaća u državi u stvari ne odražava realno stanje jer su u taj prosjek uračunata i ogromna primanja malog broja managera. Dakle, zaista u proseku jedemo sarmu, s time da većina jede zelje a manjina meso.
Broj nadzornih odbora u pojedinim javnim i državnim poduzećima penje se do brojke dvadeset a u svakom od njih je od tri do sedam članova. Postoje tvrtke od pedesetak zaposlenih a za naknade članovima nadzornog odbora odlazi pet posto sredstava za plaće. Najvjerniji, najposlušniji i najpovjerljiviji često sjede u više nadzornih odbora, a nekih od njih čak nisu u stanju nabrojati u kojim tvrtkama «nadziru» poslovanje.
