Treba poznavati svoju prošlost. Ali narod koji živi pretežno u svojoj prošlosti, s kojom se k tome nije ni pomirio, taj narod ne može naprijed. Mi kao da smo ostali ukopani u 1941., 1945. i burnim godinama nakon toga. Tradicija prepucavanja oko toga tko je bio gori, ustaše za vrijeme rata, ili partizani nakon, vječita su tema političke i šire svakodnevice. Time se pune stranice novina, televizijski ekrani, ali i naši umovi.
Još se nismo izvukli iz jama, i dalje smo ukopani u njima. Nema objektivizacije, nema glasa pomirenja. Uporno nas se svađa i navodi da zauzmemo stranu. Time se već godinama osigurava vjerna baza glasača i jamči dugoročan politički vijek i lijevoj i desnoj opciji. Dok je god povijesnog razdora između ustaša i partizana, bit će SDP-a i HDZ-a, a dok je takvog HDZ-a i SDP-a, bit će podjele na ustaše i partizane.
Sve se to taloži u našim glavama, našoj podsvijesti, pa umjesto da se bavimo problemima od životne važnosti nas i naše djece, mi i dalje vodimo ratove naših djedova. To odgovara svima na vlasti, jer oštra, glasna i masovna kritika o pitanjima sadašnjosti i budućnosti itekako može utjecati na njihovu vladavinu. S druge strane, prijepori o podvojenoj prošlosti, koliko god masovni i glasni bili, referiraju li se na Tita ili Pavelića, nemaju ama baš nikakvog utjecaja na našu sadašnjost i budućnost, osim što nas drže u prošlosti. Prošlost se jednostavno ne može mijenjati, ona ostaje ista, koliko god se mi bunili protiv nje. Ipak, koliko je kratak i zapaljiv fitilj naše prošlosti ukazuju mnogi primjeri. Tako je oko (ne)promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu održano već nebrojeno prosvjeda i protu-prosvjeda onih za i protiv, onih koji su protiv onih koji su za, onih koji su za one protiv… Oko ovakvih pitanja s obje strane okupi se po nekoliko tisuća ljudi bez ikakvog problema, ako treba lete i cigle. Kako će se zvati trg po kojem mnogi ne prođu niti jednom godišnje, to je mnogima od životne važnosti.
Opasno je što takva pretjerana aktivacija bunta u smjeru prošlosti dovodi do pasivizacije aktivnosti u pravim pitanjima današnjice i budućnosti. Tako sindikalne središnjice organiziraju prosvjed za Prvi maj. Okupe se sindikalci, a odaziv građana je mlak, čak i s odmakom, kao da se prosvjeduje o problemima nekog drugog. Istini za volju, naši građani naučili su tradicionalno slaviti Prvi maj, a ne prosvjedovati, kao što je to u većini svijeta, zbog čega treba obratiti pažnju na ta dva pristupa. No opet, niti ostale dane u godini kao da se nikoga ne tiče problematika sve kasnijeg umirovljenja, skupljeg i nedostupnijeg zdravstva, rada na određeno i drugih nesigurnih oblika rada, nezaposlenosti, daljnje rasprodaje državnog blaga i sl. Naše građane moglo bi se protiv ovakvih negativnih trendova aktivirati tako da se jednoj strani kaže da ustaše traže sve te negativne promjene, a da se drugoj strani da kaže da to traže partizani. Tada bismo bez problema imali desetke tisuća prosvjednika. Samo, svakako bi trebalo prosvjedovati u udaljena dva grada, da se međusobno ne potuku. Tko zna, možda bi ipak na kraju shvatili da su pitanja sadašnjosti i budućnosti važnija od prošlosti.
Možda bi shvatili da se treba pokloniti svim žrtvama, da se ne smiju skidati njihovi spomenici, ali i da treba u svemu imati mjeru i dostojanstvo. Podjela na ustaše i partizane je tragedija našeg malog naroda, koji je time rascijepan u vihoru II. svjetskog rata. Jedan djed bio je domobran, drugi djed partizan, a sva njegova braća ustaše. Nije li to tragedija jedne obitelji, jednog naroda? Mi sami, naši bližnji, naši kolege i prijatelji, svi vuku stradanja iz prošlosti s jedne, a često i s obje strane.
No, mi se lakše mirimo s drugima, nego sami sa sobom. Poruke o pomirbi i prijateljstvu i nakon posljednjeg rata već se godinama upućuju našim susjedima. Bez problema se slušaju melosi sa svih strana. Pri nedavnom posjetu turskog predsjednika rečeno je kako su naša dva naroda oduvijek bili prijateljski. Zaboravilo se sitnih 600 godina ratovanja, silom izmiješanih nacija i vjera, te se ipak možemo nazivati prijateljima. Sve smo spremni zaboraviti, oprostiti svima, ali ne možemo oprostiti sami sebi, ne možemo se pomiriti sami sa sobom. Tako dok mi i dalje ratujemo u svojoj prošlosti, drugi nam podvaljuju sadašnjost i budućnost kakva njima odgovara.
Nastavljamo tradiciju Susreta
Tradicija koju, pak, svakako valja čuvati i obnavljati su Susreti radnika u grafičkoj i nakladničkoj djelatnosti Hrvatske. Vraćamo se u Mali Lošinj, gdje smo 2013. godine održali posljednje Susrete.
U svojoj 37-godišnjoj tradiciji naši Susreti prekidani su samo dva puta. Počevši sa 1975. godinom, nisu održani od 1992. do 1994. godine za vrijeme Domovinskog rata, te 2014. i 2015. godine. Ova dvogodišnja stanka pokazuje i koliko su teška vremena gospodarske krize.
No, ne smijemo pasti u apatiju. Poput naših starih, moramo naći snage i u težim vremenima živjeti s pozitivnim stavom. Stavom radosti samom životu, zajedništva, povezanosti i solidarnosti. Toga danas nedostaje. Život ne traje dugo, on prolazi i ne čeka bolja vremena. Stoga ga valja proživjeti punim plućima, a to što se znamo i radovati, ne umanjuje ozbiljnost našeg rada u ostatku godine, kao Sindikata, članova i radnika.
Posljednji prekid samo nas je podsjetio koliko svima znače Susreti. Nedostajala su nam sportska natjecanja, ali ponajviše kolege i zajedništvo. Ova praznina mogla se popuniti jedino nastavkom naše tradicije, jedino našim ponovnim Susretima. Valjalo je ponovno zasukati rukave, neke i probuditi. No nije bilo teško jer ovu ideju svi prihvaćamo.
Osim što obnavljamo tradiciju, ovim i idućim Susretima želimo tu tradiciju i nadograđivati. Svakodnevna suradnja našeg Sindikata s kolegama i članovima iz ostalih djelatnosti medija i komunikacije ogleda se i na našim Susretima. Povezujemo se, ispreplićemo, stvaramo jednu obitelj. Zajedno se gradimo, da budemo jači i bolji.
Svim sudionicima Susreta želimo sportsko držanje i sreću. Više od toga, zajedničko druženje ispunjeno radošću i smijehom. Od pehara koje osvojimo, važnije su uspomene koje ćemo ponijeti u sebi.
150 godina Sloge
Četiri godine starija je sestra našeg sindikata – Sloga. Ove godine slavi 150. rođendan. Hrvatsko grafičko glazbeno društvo Sloga jedno je od najstarijih glazbenih društava u našoj zemlji. Kroz bogatu prošlost i danas djeluje Orkestar mandolinista i gitarista,
Harmonikaški orkestar i Komorni mandolinski ansambl.
Razlog dugotrajnosti Sloge i Sindikata grafičara jest u tome što oboje svoj rad temelje na univerzalnim vrijednostima. Sindikat od 1870. godine promovira slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost. Sloga je sve to vrijeme njegovala umjetnost, ljepotu, ljubav prema glazbi i zajedništvo njezinih istinskih zaljubljenika. Takvi ideali, takve vodilje su vječne, nekvarljive i opstaju u svim vremenima pa s takvim smjerom traju i naše udruge.
Sloga će svoju 150. godišnjicu djelovanja okruniti 21. svibnja Svečanim koncertom u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Želimo Slogi da nastavi s uspješnim radom barem još toliko, a i s ovog mjesta uputimo joj jedan veliki: Bravo!
