Naša sumorna svakodnevica ovih dana oslikava se raspravom i idejama o mjerama demografske politike. Razočaravajuće je kako vodeći ljudi ove zemlje tek sada traže očigledne razloge odlaska mnogih građana i razmišljaju o rješenjima. Žaruljice im se pale kasno. Zaključuju da su plaće premale – na to sindikati upozoravaju godinama. Kažu, davanja na rad, odnosno na i iz plaće, su previsoka – na to ih upozoravaju poslodavci godinama, a sindikati također ne negiraju. Da mnogi, posebno veliki liberali, žive izvan stvarnosti i izvan svake pameti pokazuje i prijedlog da se ukine porezna stopa od 36% na plaću kako bi se rasteretile plaće iznad 18.000 kuna jer prema njihovom mišljenju, mnogi radnici koji imaju više plaće zbog tog opterećenja odlaze u susjedne zemlje. Nisam znao da su plaće u Slavoniji iznad 18.000 kuna, pa svi masovno odlaze zbog tih 36%. Stvarno, što ti Hrvati žele?
Hrvatska politika – izvan svake pameti
Svi se sada javljaju i natječu s popisom ideja i želja, osnovanim i neosnovanim, realnim i nerealnim. Svi sad znaju zašto ljudi odlaze, zašto je sve manje brakova, sve manje djece… Ustvari, većina samo pokušava u Projekt demografske renesanse Hrvatske upakirati svoje interese i steći par bodova. Svojim pustim pričama pogoršavaju stanje te i dalje „tuku“ ovaj narod u zdrav mozak.
Pisali smo već detaljnije zašto ljudi odlaze. Dajmo i najjednostavniji, možda i jedini pravi odgovor: Zato što mogu!
Tri desetljeća se priča o promjenama. Zato smo i srušili prošlu državu, zbog obećanih promjena. No, ništa se nije promijenilo, svakako ne nabolje. Što je valjalo, uništeno je, novo i bolje nije uspostavljeno. Narod je zapostavljen, izdan i prevaren. Radije će potražiti novog gospodara. Ako ga već netko mora gaziti i razočaravati, lakše će to podnijeti od tuđinca. Ovdje mu je jednostavno dosta čekanja.
Potreban nam je predah
Napokon, evo jedne vedrije teme. 39. susreti radnika u tiskarstvu, komunikacijama, nakladništvu i medijima održani su u Zatonu od 7. do 10. lipnja ove godine. Sportske igre nisu primarna aktivnost našeg Sindikata, no radnici ih često percipiraju čak i u većoj mjeri od kolektivnog pregovaranja, pravne pomoći, zastupanja, zaštite na radu i naših svakodnevnih sindikalnih aktivnosti. Tome je tako, jer svaki Susreti unose vedrine u našu tmurnu svakodnevicu. Poput bure, oni rastjeruju oblake naših problema te dopuštaju da nas obasja pozitivno ozračje. Dok se dojmovi još sliježu, nije upitno da su i ovi 39. susreti svakako ispunili svoju svrhu.
Nije čudo da tradicija Susreta radnika u tiskarstvu, komunikacijama, nakladništvu i medijima traje još od 1975. godine. Prekide smo imali samo za vrijeme najtežih ratnih i kriznih godina te oba puta uspjeli vratiti tradiciju.
Koliko god već trajali, uvijek su novi!
Dugovječnost može asocirati na prošla vremena, ponavljanje, istek vijeka trajanja… No, to ne vrijedi za naše Susrete. Evo, tek sada, sa 39. susretima, prvi put došli smo u Zaton. I oni koji pamte naše početke, prvi put su ovdje. To je čar naših Susreta. Koliko god već trajali, uvijek su novi. Unatoč kontinuitetu, uvijek su toliko drugačiji.
Osim što obnavljamo i osvježujemo tradiciju naših Susreta, mi ju posljednjih godina i nadograđujemo. Svakodnevna suradnja našeg Sindikata s kolegama iz ostalih djelatnosti medija i komunikacije ogleda se već godinama na Susretima. Povezujemo se, ispreplićemo, ne samo na Susretima, koji su za sve nas naši, nego zajedno gradimo jači i bolji Sindikat.
Posebno veseli to da Susreti ponovno lagano rastu. Bilo nas je oko 380, iz 26 poduzeća. Za svaku pohvalu je i iznimno veliki broj sudionika sportskih natjecanja. To prihvaćamo kao najbolju nagradu našem konceptu, organizaciji, voditeljima i trudu koji se ulaže u održavanje ove vrijedne tradicije.
Natjecanja su na ovim Susretima bila bogata i napeta. Na mnogim terenima doslovce se grizlo. Žar i želja za pobjedom zagrijali su atmosferu, ponegdje su frcale i iskre. No, požara nije bilo. Gasio ih je sportski duh i zajedništvo.
Za pobjedu je uvijek potrebno imati malo sreće, ili barem ne imati puno nesreće. Većinom je tako i bilo. Uspjeh i lovorike pripali su najboljima. Mnogi su „poginuli na terenu“, bilo je i ozljeda, no svi su ostavili snage za druženje i zabavu.
Kao što smo se našalili na zatvaranju: Ovo su bili najbolji 39. susreti dosad. Dok sliježemo dojmove, već razmišljamo, veselimo se i planiramo što ćemo na 40. susretima.
Ne možemo bez naših Susreta. Jer Susreti su upravo naš predah od svakodnevice. Susreti su spoj sporta i zabave, natjecanja i zajedništva, suparništva i solidarnosti. Susreti, to smo svi mi!
