U zemljama poput Danske ili Švedske nema potrebe da država određuje minimum, jer sustav kolektivnog pregovaranja funkcionira. Država samo proširuje odredbe kolektivnih ugovora na djelatnosti koje su njime ostale nepokrivene.
Odluka Vlade o povećanju minimalne plaće sa 2.751 na 3.000 kuna isprovocirala je mnoga pitanja i dosta kritika. Štoviše, kritike su bile u prvom planu. Vladina odluka da dosad garantirani iznos od 2.751 kune zaokruži na 3.000 tako je isprovocirala unisonu poviku i sablazan na desnom, ujedno i dominantnom krilu domaće ekonomske misli i djela. To je još jedan u nizu populističkih poteza ove Vlade, jer veći minimalac šteti samim radnicima u niskoprofitnim granama koje će se zbog minimalca pogasiti, kažu.
Egzodus domaće, potplaćene, radne snage na zapad
Svi kritičari minimalca ističu svoj argument. Prema njihovom mišljenju, to što je tržište upravo u posljednje vrijeme nagnalo poslodavce da podignu plaće – samo u pojedinim sektorima, doduše – znak je da se uspješno samoregulira. Pritom ne spominju zbog čega su točno poslodavci reagirali. Naime, to da su plaće narasle tek nakon masovnog egzodusa potplaćene domicilne radne snage prema zapadu. Ne navode ni činjenicu da je i taj manji rast plaće ublažen netržišnom mjerom. Kao što je poznato, država je tad širom otvorila vrata za desetke tisuća jeftinijih radnika s istoka, izvan EU.
Prije određivanja minimalca, što je tek jedna mjera, država bi trebala imati industrijsku politiku koja diže dodanu vrijednost proizvoda u realnom sektoru. To je 80 posto posla vlade, no hrvatska vlast na tome ne radi gotovo ništa. Istiskivanje niskoprofitnih grana s tržišta minimalnom plaćom ima neke šire posljedice, dok se ti poslovi izvoze u treći svijet. Određene skupine naših radnika tad postaju ovisne o socijalnoj pomoći. Ali uz te negativnosti, postoje dobri razlozi za uspostavu minimalne plaće. To je dio socijalne politike čiji trošak država prihvaća svjesno i planski, kao stav prema kvaliteti života.
Minimalna plaća je ipak instrument socijalne, ali i ekonomske politike, koji predstavlja najnižu društveno prihvatljivu cijenu rada za puno radno vrijeme. Radi se o instrumentu koji je dokazano učinkovit u borbi protiv siromaštva, ali koji utječe i na smjer razvoja nacionalne ekonomije: poslodavci koji ne mogu isplatiti ni taj minimum, koji je još uvijek daleko od troškova pristojnog života.
Minimalna plaća se ne prepušta isključivo tržištu
Činjenica je
da nijedna članica EU nije pitanje minimalne plaće prepustila samo tržištu. Osim navedenih sjevernih država, koje su otišle korak ispred, 22 članice to uređuju zakonom.
da nijedna članica EU nije pitanje minimalne plaće prepustila samo tržištu. Osim navedenih sjevernih država, koje su otišle korak ispred, 22 članice to uređuju zakonom.
Hrvatska, kao mala nacionalna ekonomija, neće imati šansu približiti se razvijenijim zemljama ako ne potakne razvoj djelatnosti s višom dodanom vrijednošću. Minimalna plaća na društveno prihvatljivoj razini svakako je jedan od mehanizama uspostave takvog održivog razvoja.
Treba dometnuti kako je podizanje minimalne plaće u Hrvatskoj tek odjek obimnijih kretanja na istoku EU. Početkom ove godine zabilježen je njezin rast od 4,4 posto na razini čitave Unije, a prednjačile su postsocijalističke zemlje, one koje su debelo zaostajale za imućnijim članicama, iako i dalje kaskaju, zahvaljujući prethodnom dugotrajnom padu cijene rada. No jedna Rumunjska podigla je zimus taj minimum za 52 posto.
Bojazan da će doći do otpuštanja jer je minimalac previsok, ne pije vodu. U Sloveniji je minimalna plaća skoro dvostruko veća. Ako je nekome minimalna plaća u Hrvatskoj previsoka, bolje je da takav odmah propadne jer nije u stanju osigurati minimalnu održivost biznisa. Propisano podizanje minimalne plaće važno je kako bi se barem malo podigao očajan životni standard ljudi koji rade u najtežim uvjetima radno intenzivne industrije.
O mnogim se pitanjima zatvaraju oči
Zatvaraju se oči i pred tim što mnogo ljudi prima dio plaće na crno, ili uopće nemaju ugovor, ili nemaju pravo na plaćene prekovremene sate. Jasno da mladi kojima prijeti ta zamka bježe van, onamo gdje je bolje očuvana kultura vrednovanja rada. Kod nas mnogo poslodavaca duguje svojim radnicima ozbiljne iznose, uz pretpostavku da im to nikad neće ni isplatiti. I nikom ništa. Nekoć se ovdje pokušavalo razvijati samoupravljanje, ne tako davno, a danas o radničkim pravima nema ni diskusija koje bi imale značajniju društvenu težinu.
S radničke strane, u trokutu s privatnicima i državom, nameće se i ona stara tema zajedničkih EU-politika radnih prava. Tako i minimalne plaće, što se zasad čini nemogućim. Dakle, ostaje niz standarda koje bi udruženi europski sindikati morali uzeti pod svoje na ukupnom teritoriju kontinenta.
