Malo prebogatih – puno osiromašenih
Iako je svjetska kriza (koja nas je zasad okrznula jer baš i nismo neki faktor svjetskog gospodarstva) nazvana krizom kapitala ona je ustvari kriza potrošnje. Naime, napretkom proizvodne i druge tehnologije, koju je suprotno svakoj logici prati sve veće izrabljivanje ljudskog rada, čovječanstvo proizvodi više nego što može potrošiti, točnije platiti.
Bogati žele da ih bude što manje, ali i da su njihova bogatstva što veća. Izmjestili su proizvodnju u daleke istočne krajeve jer tamo mogu još više izrabljivati, i bolje zaraditi kad vlastitim zemljacima skupo prodaju jeftine prekooceanske proizvode (tvrdnja je da „Nike“ tenisice koje je napravilo neko dijete u Indiji ustvari koštaju manje od jednog američkog dolara, koliko smo ih mi platili). Istovremeno s iseljavanjem tvornica, radnici Sjeverne Amerike i Europe ostaju bez posla i prihoda, pa što je najvažnije ne mogu više toliko trošiti ni kupovati. Bombardirani marketingom obični građani razvijenih zemalja troše preko svojih mogućnosti, a kada više ne mogu vraćati kredite dolazi do sloma. Tako je propalo hipotekarno tržište nekretnina u SAD koje je sinonim početka krize. S druge strane kupovna moć radnika siromašnih zemalja u koje se iselila proizvodnja sa zapada je nikakva, jer su njihove satnice tragične.
Tako je broj siromašnih točnije osiromašenih sve veći, a broj bogatih sve je manji uz koncentraciju apsurdnih bogatstava. I tu nastaje problem, jer manjina iznimno bogatih ne može potrošiti sva proizvedena dobra, a osiromašeni ih prestaju trošiti jer ih ne mogu kupiti (bogataš neće pročitati 100 novina, ne može gledati baš 100 televizora, provesti 100 sati na telefonu, voziti baš 100 novih automobila, obući 100 košulja, niti popiti 100 litara vina). Pored toga neka istraživanja pokazuju da više od 1/3 od svih proizvoda na svijetu nema baš nikakvu svrhu (osim marketinški izvještačene), pa kad zagusti osiromašeni neće kupovati mnoge proizvode.
Srednji sloj nestaje
Osnovni potrošački mehanizam svakog društva je srednji sloj, ali on nestaje smanjenjem plaća i drugih radnih prava, otkazima i sustavnom lihvarenjem posjednika kapitala.
Tako je i u Hrvatskoj gdje su, zbog državne prezaduženosti i stranih banaka, kamate skočile u nebesa iako bi po svjetskim kretanjima trebale padati. Osiromašeni srednji sloj se boji, štedi i sve manje troši. Naravno da narudžbe i prodaja svugdje padaju. Zar je u takvoj situaciji rješenje smanjenje plaća ili otkazivanje, a to većina poslodavaca ističe kao omiljenu mjeru. Ti isti radnici i njihove obitelji osnovni su potrošači u društvu. Bez posla ili u strahu gubitka radnog mjesta, oni će prestati trošiti i tada će se zavrtjeti nezaustavljivi krug u kojem će se još manje trošiti, zbog toga još manje proizvoditi, pa opet otkazivati, pa još manje trošiti… Istovremeno pritisak na socijalna još bio porastao. Umjesto da rade i pune sustav, novo-nezaposleni bi tražili naknade, socijalnu pomoć… Tko će puniti proračun, zdravstvo, školstvo… Zar će se četiri milijuna usta moći prehraniti na radu milijun ili još manje radnika?
S takvim razvojem bilo sustav bi se mogao urušiti, razlike u bogatstvu bi mogle eskalirati do nepomirljivih granica i bogati sami sebe dovesti u propast. Jer povijest opetovano pokazuje da kada su razlike u društvu prevelike prebogati preko noći ostaju doslovce bez svega.
Jačanje dobrih potrošača
Stoga zahtjev poslodavaca za smanjenjem radnika, u ionako nezaposlenoj Hrvatskoj, nije društveno neodgovoran ali dugoročno on je nerazuman jer sami sebi bile granu na koju su zasjeli. Pored toga poslodavci s jedne strane prijete otkazima, a s druge strane pokušavaju produžiti radno vrijeme (još više iscijediti nekolicinu zaposlenih (ne)sretnika), a to je kontradiktorno.
Rješenje potrošačke krize nije u otkazima ni još većem iskorištavanju ionako premalog broja radnika, nego u ravnomjernijoj preraspodjeli bogatstva, jačanju srednjeg sloja te povećanju broja zaposlenih koji mogu raditi i manje od 40 sati tjedno.
Svrha razvoja tehnologije nije u tome da se od čovjeka stvara moderni rob, nego upravo da se čovjek postupno oslobađa od rada. Pa ako sa sadašnjim radnim vremenom i tehnologijom stvaramo više nego što možemo potrošiti onda skratimo radno vrijeme, ali svakako zadržimo ljude na poslu. Tako će radnici i dalje ostvarivati jednako bitnu funkciju modernog nam kapitalizma, da pored stvaraoca materijalnih dobara budu i dobri potrošači.
