Milan Burek, čovjek je prošloga stoljeća, koji je cijeli radni vijek proveo radeći u “crnoj umjetnosti” kao slagar u olovnoj tehnologiji. Od rane mladosti se učlanio u Sindikat grafičara u kojem je još uvijek aktivan, a ovih dana je kao naš najstariji član navršio 100 godina.
Milan Burek je rođen 27. kolovoza daleke 1914. godine u Zagrebu, gdje je završio dva razreda gimnazije i grafički zanat za ručnog slovoslagara. Zanat je završio 1929. godine u zvanju ručnog slovoslagara, jer još nije bilo Grafičke škole i od tad je u stalnom kontaktu sa Sindikatom grafičara, čiji je član postao još u mladosti.
Rođen je u Austrougarskoj Monarhiji, potom je živio u Kraljevini SHS, prvoj Jugoslaviji, tzv. NDH, Titovoj Jugoslaviji i konačno u samostalnoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj. Četvrt stoljeća bio je gospon, više od pola stoljeća drug i zadnjih 20-ak godina ponovno biva gospodin. Koristio je jednu šibicu dnevno, ujutro, kad bi zapalio prvu cigaretu, svaku sljedeću bi palio onom prethodnom i pušio oko 100 cigareta dnevno. Povremeno je konzumirao vino u umjerenim količinama, družio se i bio je cijenjen ne samo među kolegama nego i znatno šire u društvu. Zahvaljujući solidnom životu, blagoj naravi i genima, prešao je stotu i nastavlja dalje.
Život ga nije tetošio
Kolega Burek je rano ostao bez roditelja. Majka mu je umrla kad je navršio sedam godina, a otac kad je Milan imao samo 13 godina. Maćeha ga nije prihvatila, prekinula mu je školovanje i ubrzo ga izvlastila iz nasljedstva. Stoga je kao dječarac bio primoran potražiti neki posao kako bi mogao živjeti. Odlazi na rad u privatnu tiskaru kao pomoćni radnik, uči, školuje se i privatno uz rad završava šegrtsku školu i stječe zvanje ručnog slovoslagara. Nakon izučenog zanata zaposlio se u Hrvatskom tiskarskom zavodu. Imao je smisla za likovnu umjetnost, pisanje i aktivni društveni rad. Kroz život je kročio samostalno i zarana se učlanio u Sindikat grafičara, kasnije i u Komunističku partiju. Pred Drugi svjetski rat bio je nekoliko godina bez posla i za to vrijeme primao sindikalnu pomoć da bi preživio. Bio je to uobičajeni način sindikalnog djelovanja i ponašanja te skrbi za svoje članstvo.
Progonjen zbog sindikalne aktivnosti
Pred rat je bio vrlo aktivan u sindikalnom radu pa je sudjelovao u izradi tarifnih pravilnika i prvom kolektivnom ugovoru za grafičku struku. U privatnoj tiskari radio je od 1939. do 1943. Zbog svoje aktivnosti bio je izložen brojnim opasnostima i redovito praćen od tadašnjih vlasti. Upravo zbog sindikalne aktivnosti i suradnje s Narodnooslobodilačkim pokretom biva progonjen. Kao glavnog povjerenika s još 20 radnika početkom 1943. ustaše ga hapse i šalju u logor Stara Gradiška, kasnije i u Jasenovac.
Zbog sklonosti likovnoj umjetnosti, u logoru je crtao portrete raznih ustaških glavešina i na taj način im je postao simpatičan. U logoru se zbog teških uvjeta razbolio pa su ga ipak otpustili na oporavak u Zagreb krajem 1943. Tijekom ratnih godina živio je vrlo teško.
Nakon oporavka ponovno se zaposlio u bivšoj tiskari koja je bila promijenila raniji naziv u Hrvatska seljačka tiskara. Tamo radi do svršetka rata kao rukovodilac slagarne i strojoslagarne i u to vrijeme već je bio član KP i sekretar partijske ćelije. Tijekom rata bio je aktivni suradnik NOP-a, zbog čega je trpio česte torture i hapšenja.
Nakon svršetka rata, kao iskusni sindikalac prelazi na rad u Gradski odbor sindikata grafičara Zagreba u svojstvu tajnika. Potom odlazi u sindikalnu školu Centralnog odbora SSJ u Beograd. Nakon toga, ponovno se vraća u Republički sindikat grafičara u Zagrebu.
Grafičar od glave do pete
Milan Burek čovjek je 20. stoljeća. Kao ručni slagar cijeli je život proveo radeći u olovnoj tehnologiji. U početku je ručno
slagao slova, naslove, tabele. Ali najviše vremena proveo je na radnom mjestu kao glavni meter lista „Vjesnik“. Pamtim ga kako je formirao velike i teške olovne stranice Vjesnika, pazeći da novina uvijek izađe na vrijeme. Nakon prijeloma stranice lista, ručno je vršen otisak na papir, a nakon korigiranja stranica je otpremana je u tzv. stereotipiju na preganje. Nakon preganja, lijevane su olovne ploče, montirane na rotaciju i potom tiskane novine.
Pri tom procesu, kolega Burek bio je umješan i odgovoran, nikad nije kasnio na posao, a novine su redovito izlazile. Kad je u Vjesnik došla nova offset tehnologija, već je stekao uvjete za mirovinu, pa je 1973. godine Burek završio svoju dugogodišnju epizodu ručnog slovoslagara i otišao u mirovinu.
Nakon umirovljenja nastavio je aktivno raditi u Sindikatu umirovljenika grafičara grada Zagreba. Po mirovinskom stažu od 41 godine, apsolutni je rekorder među svim grafičarima!
Od direktora do radnika
Cijeli je život Milan Burek radio odgovorno svoj posao. Godine 1953. obnašao je dužnost direktora lječilišta u Tuheljskim Toplicama, a zatim je bio direktor tiskare „Prosvjeta“ u Samoboru, gdje je odradio puni mandat. Za njega je značajno to što je od direktora ponovno postao radnik – grafičar, što je i bio cijeloga života. Od 1. svibnja 1959. godine dolazi na rad u Vjesnik kao VKV radnik, gdje radi sve do odlaska u mirovinu. U početku je radeći na olovu bio meter knjiga i časopisa, a zatim dugogodišnji glavni meter na prijelomu dnevnog lista „Vjesnik“. Sve to vrijeme bio je aktivan u Sindikatu i društveno političkim organizacijama, za što je primio mnoge pohvale, priznanja i odlikovanja. Između ostalog, za svoj dugogodišnji koristan i aktivan rad dobio je plaketu u povodu 25. obljetnice oslobođenja Zagreba.
Rado je planinario
Ni u mirovini nije mirovao. Bio je strastveni planinar i s pokojnom suprugom Ivankom obišao je gotovo sve poznate planine bivše Jugoslavije. Zadnjih je godina najrađe odlazio u šetnje Maksimirom i planinario na Sljeme. Nekoliko godina unazad, društvo mu je pravio kolega Ivan Levak, također grafičar. Zadnjih mjeseci ga zbog bolesti nema u Domu Sindikata grafičara, gdje je proveo tolike godine života. O njemu skrbi kćerka Zvjezdica i zet Mladen Karpeles. S godinama nešto slabije i čuje, ali još uvijek je pokretan i dobro izgleda, kao da želi živjeti još sto godina. Još uvijek je trezven, sređuje neke svoje opsežne arhive, mnoge fotografije i uspomene da se ne zaboravi. Rado pozdravlja sve kolege grafičare i poznanike s usklikom „Idemo dalje“.
Živio još sto godina!
Svoj stoti rođendan Milan Burek je proslavio u krugu obitelji, a ispred Sindikata grafičara, 27. kolovoza 2014., posjetili su ga predsjednik Stjepan Kolarić i Darije Hanzalek. Uz prigodni poklon i tortu, razgovori s njime bili su ugodni i veseli. Nakon nekoliko zdravica zaorila se i pjesma, a slavljenik je najradije pjevao onu: Kad ti grobar preko riti… No, Burek se ne predaje i ide dalje. Čestitamo mu od srca na stoljeću plodnog života. Živio još sto godina!
