Nedavno je sin mog poznanika, redovno i s visokim prosjekom ocjena, završio zagrebački Fakultet elektrotehnike i računarstva. Prijavio se na zavod za zapošljavanje. Tamo je doznao da posao trenutno u Hrvatskoj traži, i ne može ga naći, 403 diplomirana inženjera elektrotehnike i računarstva. Vremena su se jednostavno promijenila. Nekada su studenti tog fakulteta i prije diplomiranja znali gdje će raditi. Nestajanje industrije i zamiranje gospodarskih aktivnosti u Hrvatskoj dovelo je do toga da inženjeri, arhitekti, ekonomisti, pravnici i svi ostali visokoobrazovani nikome nisu potrebni.
Gotovo polovica mladih nezaposleno
Posao ne mogu naći ne samo diplomirani inženjeri elektrotehnike. Na burzi je trenutno 3.074 diplomirana ekonomista, 1.841 diplomirani pravnik, 454 diplomiranih inženjera, 563 novinara i tako redom. Po broju mladih i nezaposlenih, Hrvatska se nalazi u istoj skupni sa Grčkom i Španjolskom u kojima gotovo pola mladih nema posla.
Kako bi se „doskočilo“ problemu nezaposlenih visokoobrazovnih, u Hrvatskoj se razmišlja o pomalo bizarnom rješenju. Iako je udio ljudi sa fakultetom u Hrvatskoj osjetno niži od europskog prosjeka, predlaže se smanjenje upisnih kvota na pojedine fakultete. Vjerojatno se polazi od pretpostavke da bolje izgleda kada su na zavodu za zapošljavnaje mladi samo sa srednjom školom a ne sa fakultetom.
Mladi, obrazovani i nezaposleni dio su ukupnog problema hrvatskog gospodarstva u kojem ne postoji jasna vizija razvoja. Tvrdnje da su potrebna cjelovita rješenja, koja će obuhvatiti sve segmente rada i poslovanja, najvjerojatnije su točne. Međutim, kod nas tog cjelovitog rješenja nema. Zahvati koji se sada provode svode se na smanjenje troškova države i očekivanje da će manje porezno opterećenje poduzetnika potaknuti gospodarski rast. Na papiru sve to izgleda dobro, no zbilja često puta slijedi svoju logiku. Neoliberalna politika, po kojoj kapital ne treba sputavati, dovela je do sadašnjih problema. U Americi je gospodarski rast pogodovao prije svega bogatima koji su postali još bogatiji. Tko kaže da će neki hrvatski poduzetnik, kojem će nakon smanenja poreznog opterećenja ostati više novaca, taj višak uložiti u nove posloven poduhvate. Neće li ocijeniti da je bolje da u ovim nesigurnim vremenima kupi jahtu ili da nadogradi svoj dvorac.
Redovi pred njemačkim veleposlanstvom
Mladi inženjer s početka ove priče zaključio je da ne može čekati trenutak kada će neoliberalna politika otvoriti nova radna mjesta u Hrvatskoj. Sjeo je za računalo, zasurfao je intrnetom i uskoro je dobio šest poziva samo iz Njemačke da se javi na razgovor za doktorski studij. U Hrvatskoj za takav studij treba odvojiti pozamašnu svotu. U Njemačkoj i u drugim razvijenim zemljama nudi se stipendija koja pokriva sve troškove života ili se mladi znanstvenik financira iz sredstava projekta na kojem radi. Da li su Njemci samaritnaci ili neka druga vrsta velikodušnih ljudi? Ne, oni su pametni. Iz Hrvatske dobivaju inženjera u kojeg nisu uložili ni lipu, on će tri godine raditi na znanstvenom projektu koji će se ugraditi u razvoj te već razvijene zemlje. U isto vrijeme, u Hrvatskoj o nekoj znanosti u razvoju može se samo sanjati.
Zbog svega toga, pred hrvatskim veleposlanstvom u Zagrebu stvaraju se dugi redovi u čekanju vize. Među tim mnoštvom, mnogo je onih sa fakultetom. Hrvatskoj, koja ih je školovala, a nisu joj potrebni.
