Muke po reprezentativnosti

Već smo detaljno pisali o prijedlogu Zakona o reprezentativnosti, koji bi trebao na novi način odrediti reprezentativnost udruga sindikata (sindikalnih središnjica) te poslodavaca više razine na nacionalnoj razini, ali i reprezentativnost sindikata i poslodavaca za kolektivno pregovaranje.

Iako se radilo o konačnom prijedlogu Zakona, u međuvremenu su dostavljena još dva nova konačna prijedloga, s dodatnim izmjenama. Zakon nije doživio kardinalne izmjene, zadržao je istu strukturu, no izmjene nisu beznačajne.

S obzirom na stalne promjene, očito nema smisla detaljno izvještavati o svakom novom nacrtu koji u trenutku objave više nije ni aktualan. Stoga ćemo ovdje ćemo istaknuti samo jednu izmjenu koju smatramo najvažnijom za svakodnevni sindikalni rad.

Uvjetno je prihvaćena primjedba Autonomnih sindikata (u okviru kojih trenutno djeluje i naš sindikat) da je bespotrebno utvrđivanje reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje kada djeluje samo jedan sindikat. Naime zakon je u člancima 7. i 18. određivao obvezu utvrđivanja reprezentativnosti i kada na području sklapanja djeluje jedan jedini sindikat. S obzirom da je jedino sindikat ovlašten sklopiti kolektivni ugovor u ime radnika, takvo utvrđivanje je nepotrebno, a posebice stoga što će operativno otežavati i otezati postupak kolektivnog pregovaranja. Ako radnici smatraju da postojeći sindikat ne zastupa njihove interese mogu se učlaniti ili osnovati drugi sindikat. Taj korektiv je dovoljan.

Ponavljamo, ova primjedba prihvaćena uvjetno jer zakon sada u članku 18. određuje: Ako na području za koje se sklapa kolektivni ugovor djeluje samo jedan sindikat, isti se smatra reprezentativnim te njegovu reprezentativnost nije potrebno utvrđivati. No i to rješenje opet je upitno. Naime, u novom prijedlogu dodatno se definiraju dva pojma – područje te razina za koju se kolektivno pregovara, a pojam područje uvodi pomutnju. Pod područjem za koje se kolektivno pregovara podrazumijeva se određeno područje odnosno odjeljak utvrđen Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti. Pod razinom se podrazumijeva primjena na radnike poslodavca, radnike poslodavaca članova udruge poslodavaca koja djeluje na određenom području odnosno odjeljku utvrđenom Nacionalnom klasifikacijom djelatnosti. Logično bi bilo da je odredba o pretpostavci reprezentativnosti jedinog sindikata bila temeljena na razini za koju se kolektivno pregovara, odnosno ako su radnici za koje se kolektivno pregovara učlanjeni samo u taj jedan jedini sindikat. Područje za koje se kolektivno pregovara gotovo nije moguće pokriti od strane jednog sindikata, jer ako samo gledamo po upisu djelatnosti poslodavaca u sudski registar, tu je uvijek upisan čitav niz raznovrsnih djelatnosti npr. od tiskanja i nakladništva do trgovine, transporta, ugostiteljstva, posredovanja i sl.

Nažalost i dalje ostaje zaključak, ako ovakav Zakon bude donesen za područje kolektivnog pregovaranja bolje je i da ga nema, jer on ne rješava ključna pitanja, kao ovlaštenje za potpis kolektivnog ugovora nakon pregovora, ali će unijeti dodatnu pomutnju i komplikacije u proces kolektivnih pregovora.  

Jedina odredba koja se ne mijenja i s kojom su Vlada i poslodavci očito apsolutno složni je ukidanje produžene primjene kolektivnih ugovora iz Zakona o radu. To im je čini se i  najvažnije u cijeloj priči.