Na Petoj skupštini Sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske, održanoj 26. ožujka 1990. godine, u Domu Sindikata grafičara u Zagrebu, dotadašnji predsjednik Republičkog odbora, Milan Smiljanić, u uvodnom izlaganju, između ostaloga, naglasio je i ovo:
“Petu skupštinu održavamo u vrijeme sveopćih promjena u društveno- ekonomskom i političkom sistemu, odvijaju se procesi napuštanja ideološke koncepcije socijalizma zasnovanog na dogovornoj ekonomiji, s otvaranjem puta u novi socijalizam, okrenut tržištu i ekonomskim zakonitostima, demokraciji kroz višepartijski sistem, a depolitizacijom privrednih subjekata… Sindikat u takvim uvjetima mijenja ulogu, sadržaj rada i način djelovanja: iz sadržaja rada napuštaju se oni zadaci koji su proizlazili iz pretjeranog reguliranja privrednog života i monopola Partije, a njihovo mjesto zauzimaju zadaci koji proizlaze iz jasnog razgraničenja uloge i mjesta sindikata, Privredne komore i državnih organa… Sindikat će u narednom razdoblju svoju aktivnost usmjeravati na ostvarivanje prioritetnih zadataka za osiguranje socijalnih i ekonomskih pitanja svoga članstva…”
Iz navedenog citata vidljiv je daljnji smjer organiziranja i djelovanja svih sindikata, pa i Sindikata grafičara Hrvatske. Skupština je donijela odluku da se osnuje Samostalni sindikat grafičke, informativne i izdavačke djelatnosti Hrvatske, te o udruživanju toga Sindikata u SSSH-a. Na svojoj Prvoj skupštini, 27. lipnja 1991. godine, Samostalni sindikat radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske donio je odluku o istupanju iz članstva Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, te da neće pristupiti nekoj od preostalih sindikalnih centrala, već vlastitim snagama i sredstvima graditi svoj samostalni sindikat. Na toj su skupštini utvrdili da članarina u Samostalnom sindikatu iznosi 1,5 posto na ukupno ostvarena mjesečna neto osobna primanja člana Sindikata. Privremeno nezaposleni i umirovljeni članovi Sindikata plaćaju mjesečnu članarinu u protuvrijednosti od 1 DM. Raspodjela članarine obavlja se tako da 50 posto iznosa zadržava sindikalna podružnica, a 50 posto uplaćuje se na žiro-račun Republičkog odbora toga Sindikata.
Razvijamo sindikalnu politiku sa članovima, a ne za njih!
Predsjednik Samostalnog sindikata radnika u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske, Kruno Kodžić, i tajnik, Stjepan Kolarić, organizirali su brojne seminare za novoizabrane povjerenike i povjereništva, na kojima se govorilo o Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radnim odnosima, zaključivanju i primjeni kolektivnih ugovora, te o organizaciji i metodama rada ovoga Sindikata. Zajednički moto djelovanja sindikata istaknut je u listu “Grafičar” (listopad, 1992. g.) i glasi:
“NITKO SAM SEBI NIJE DOSTATAN. MI NISMO SJEDEĆI SINDIKALNI POKRET. RAZVIJAMO SINDIKALNU POLITIKU SA ČLANOVIMA, A NE ZA NJIH.”
U 1992. i 1993. godini bilo je nekoliko prosvjeda grafičkih radnika, a i štrajkova: u “Slobodnoj Dalmaciji” (zbog odugovlačenja i odbijanja postupka pretvorbe), u “Litokartonu” iz Osijeka (zbog krivih poteza Upravnog odbora), u “Iva agenciji” iz Zagreba (zbog neisplate plaća pet mjeseci unatrag), u zagrebačkoj “Mladosti” (zbog upropaštavanja toga poduzeća, otpuštanja radnika i neisplate zaostalih plaća).
U široj javnosti najviše su odjeka imala dva štrajka: u “Slobodnoj Dalmaciji” (započeo 29. XII. 1992. i trajao sedam dana, a tada ni list nije izlazio), te u “Mladosti” iz Zagreba (trajao 11 dana – od 27. IV. do 7. V. 1993. g.).
U ljeto 1990. godine potpisan je prvi Kolektivni ugovor u Hrvatskoj, i to između sindikalnih centrala i Hrvatske gospodarske komore. Novoj je vlasti trebalo dokazivati da kolektivni ugovori nisu izmišljotina sindikata, već tekovina suvremenih industrijskih demokracija.
Prvi Kolektivni ugovor za grafičku djelatnost potpisan je 2. XII. 1992. godine. To je važan datum u povijesti Sindikata grafi čara Hrvatske.
Prvi kongres
U Domu Sindikata grafičara u Zagrebu, 17. lipnja 1995. godine, održan je Prvi kongres ovoga Sindikata, kome je prisustvovalo 80 opunomoćenih delegata.
Najprije je održana II. redovna Skupština Samostalnog sindikata u grafičkoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti Hrvatske, na kojoj je usvojen Statut Sindikata grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, a nakon toga započeo je Prvi kongres, prvi u povijesti hrvatskih grafi čara. Novim Statutom promijenjen je naziv Sindikata u Sindikat grafičke i nakladničke djelatnosti Hrvatske, odnosno u skraćeni naziv Sindikat grafičara Hrvatske. Novinari su se izdvojili i osnovali svoj Sindikat novinara Hrvatske.
Prvi kongres izabrao je Glavni odbor: Stjepana Kolarića za predsjednika, Nadzorni odbor, Statutarnu komisiju i upravni odbor sredstava solidarnosti, te usvojio Programsku deklaraciju.
Od tada, pa do danas, svake četiri godine održavaju se redoviti kongresi Sindikata grafičara Hrvatske, podnose izvještaji o radu u proteklom mandatnom razdoblju, usvajaju programi rada za sljedeće četiri godine i biraju rukovodeća tijela, uključujući i predsjednika Sindikata.
Hrvatsku je zahvatila društvena, gospodarska i moralna kriza
Izdvojit ćemo ovdje citat iz uvodnoga referata predsjednika Sindikata grafičara, Stjepana Kolarića, sa Drugog kongresa, održanog 9. i 10. lipnja 1999. godine u Umagu, jer se iz tih riječi mogu iščitati stavovi ovoga Sindikata o bitnim pitanjima stanja u zemlji, politici razvoja i socijalnoj politici od osamostaljenja Hrvatske pa do danas:
“Hrvatsku je zahvatila društvena, gospodarska i moralna kriza. Upravo zbog te spoznaje ne možemo biti ravnodušni, jer ogroman broj naših kolegica i kolega trpi, ne prima plaću, nezaposleni su godinama i strahuju za svoja radna mjesta. Situacija se više ne može opravdati ratom, gubitkom tržišta, tranzicijom ili financijskom krizom u svijetu. Stanje je, očito, posljedica vođenja zemlje, od čega su najteži destrukcija radnih i moralnih vrijednosti, teška kriza pravosuđa i izostanak pravde u zemlji. Bez vladavine prava nema ni socijalne države, sindikalnih prava, ni demokracije, ni razvoja, ali ni civilizacije.
U Hrvatskoj, nakon ratnih razaranja, i to ne samo kuća i materijalnih dobara, već razaranja socijalnog bića čovjeka, vladajuća struktura, stvorena na ruševinama rata, stvorila je kult trgovine i šverca, umjesto kulta rada i proizvodnje.
Poremećaj vrijednosnog sustava posljedično stvara bolesnu svijest nacije i uništava svako progresivno razmišljanje, koje izmiče pred bolesnim kultom…” Veliki štrajk 3150 radnika Tiska, 21. travnja 1999. g., potvrda je te krize.
