Izbori su završili i nakon njih dobili smo, kako se to kaže, lokalnu vlast kakvu smo zaslužili. Nakon izbora, život teče dalje a problemi s kojima smo se suočavali prije njih ostali su i dalje, ako se nisu dodatno produbili. Nakon što su se strasti smirile, možemo se mirno podsjetiti na to s kakvim, kako se to popularno kaže, programima nastupale stranke i kandidati za gradonačelničke i županijske funkcije. To podsjećanje zanimljivo je prije svega zbog toga da se vidi što političari koji pretendiraju na važne funkcije smatraju najvažnijim problemima u Hrvatskoj i što predlažu kako bi se ti problemi riješili. Istina je, riječ je o loklanim izborima na kojima bi, u pravilu, trebale prevladavati lokalne teme, no ipak je atmosfera oko loklanih izbora dobro ogledalo općeg stanja na političkom planu u Hrvatskoj.
Bez vizije
U cjelini, iz govora, programskih parola, promidžbenih poruka i ostalog izbornog materijala, dade se zaključiti da se u Hrvatskoj politikom bave ljudi bez ikakvih vizija i ideja. Programi se svode na bezlične parole koje se mogu primijeniti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu zemaljske kugle. Ako se i govori o nekim konkretnim temama, tada su one usmjerene protiv političkih konkurenata, odnosno ide se na njihovu diskvalifikaciju.
Izbor nekih programskih načela navodi na pomisao da su njihovi autori pali s Marsa. Stavljati pitanje vjeronaka u školama u prvi plan i to u lokalnim izborima, dvadesetak godina nakon što je to pitanje riješeno, u situaciji kada se suočavamo s ozbiljnim egzistencijalnim problemima, pomalo je bizarno. Upravo pred izbore intenzivirale su se priče o komunističkim zločinima, kao da se o tome ne govori već godinama i kao da se bivši komunisti nisu udobno raspodijelili po svim političkim strankama, a najviše u dvije najveće stranke.
Opet, s druge strane, rezultati izbora govore da dobar dio birača te teme smatra relevantnim. Možda je to upravo to jedan od naših najvećih problema, da nemamo rang listu problema, da se u tako važnim stvarima kao što su izbori rukovodimo strastima i nekim preduvjerenjima a zatvaramo oči pred stvarnim problemima. Jasenovac i Bleiburg su bolne točke naše povijesti, zastrašujuća opomena, no riječ je o povijesnim zbivanjima kojima treba dati odgovarajuće mjesto u povijesti, no danas su stvarni problemi drugačiji.
Što je s kultom rada?
Propast bivšeg sustava i uvođenje tržišnog gospodarskog sustava u nama pobudio je velike nade. Kapitalizam smo doživljavali kao čarobni štapić koji će riješiti sve naše probleme. Očekivali smo da ćemo se obogatiti preko noći, i to bez rada ili s malo rada. To je bila podloga za razvoj financijskog inženjeringa ili, u zadnje vrijeme, euforiju na burzi. Svuda oko nas vidjeli smo ljude koji su se obogatili a da se nije točno znalo na koji način. I mi smo se poželjeli uključiti u tu igru no za najveći broj bez uspjeha. Na kraju krajeva, i i naša državna gospodarska politika temeljila se na tome da smo živjeli iznad naših mogućnosti, zadužujući se preko svake mjere i prodajući ono što su generacije stvarale.
U čemu je problem? U tome da nam je netko zabravio reći da se kapitalizam temelji na kultu rada. Jedan od temelja kapitalizma je protestantska vjera, sa principima skromnosti, štednje i rada. To nije ono što smo očekivali od promjena i zbog toga se već godinama suočavamo s teškoćama koje ne samo da ne možemo riješiti sveć se one sve više produbljuju.
Jednom rječju, kod nas ne postoji kult rada. Što više, nije rijetko mišljenje da je onaj tko ozbiljno radi budala, jer se mnogo lakše može uspjeti na neki drugi način. Tog se drži većina poslodavaca, kojima je radnik zadnji na listi prioriteta.
Promjene tek kad voda dođe do grla
Zbog svega toga nije ni čudo da se tokom proteklih izbora nije govorilo o radu i o tome da je jedino on rješenje za probleme s kojima se suočavamo. Kao da su i sami politički čimbenici zaključili da rad, proizvodnja, stvaranje nisu teme s kojima se mogu dobiti izbori. Naravno, takvo shvaćanje ne ostaje bez posljedica i mnogi zaposlenici su već to osjetili na svojoj koži, ostavši bez posla, s plaćom koja kasni ili s mirovinom koja nije dovoljna za život.
Mnogi ugledni ekonomisti govore da su u hrvatskom gospodastvu potrebne korijenite promjene koje se svode na to da treba više raditi a manje trošiti, no očito će biti potrebni još snažniji potresi u društvu da se stvari promijene.
Kada voda dođe do grla, vjerojatno će naše izborne parole izgledati drugačije i vjerojatno će se birači odlučivati prema drugačijm kriterijima nego do sada.
