Prije nekog vremena jedan moj znanac koji je svojedobno studirao u Engleskoj, sjetio se detalja sa veslačke regate u kojoj je sudjelovao. Bilo je prohladno, pravo englesko reumatično jutro. Kako bi se zaštitili od hladnoće, veslači su na sebi imali po nekoliko majica. Međutim, kada je došlo vrijeme starta, trener je rekao: man up. To bi na našem značilo uzdigni se do muškarca, odnosno budi muško. Na tu njegovu zapovijed, veslači su sa sebe skinuli svu suvišnu odjeću i na regatu su krenuli u atletskim majicama.
“Pomozi si i Bog će ti pomoći”
Vidiš – rekao je moj znanac – sjetio sam se tog detalja ponukan našim aktualnim zbivanjima. Engleski trener je svoje veslače uputio ne samo na to da izgledaju kao muško već i to da u trci dadu sve od sebe, da veslaju muški. U takvoj situaciji mi smo skloni drugačijim rješenjima. Pomolit ćemo se Bogu da nam pomogne u veslanju, ako već neće veslati umjesto nas. Ako izgubimo trku, to neće biti zbog toga što nismo bili dovoljno man up, već je puhao nezgodan bočan vjetar ili su se pojavile neke čudne struje. Koliko puta smo čuli u nogometu, rukometu ili nekom drugom sportu da se drvlje i kamenje sručilo na suca kada smo izgubili. Nismo bili krivi mi, naša slaba forma, pripremljenost ili igra već neke sile na koje ne možemo utjecati.
Na kraju krajeva, zar se ne čini da aktualnim zbivanjima u Hrvatskoj upravljaju također neke nadzemaljske sile. One su nam neshvatljive i kao da na njih ne možemo utjecati. Metodom pokušaja i pogreške poduzimaju se mjere koje često puta dovode do sasvim neočekivanih rezultata. Ne samo da tapkamo na mjestu, već se to mjesto sve više urušava.
Vidjelo se da se moj znanac zagrjao za tu temu. Nastavio je:
– Koliko puta smo čuli da je vrijeme da vlastitu sudbinu uzmemo u vlastite ruke, da budemo kovači vlastite sreće i tako redom. Riječ je o praznim frazama iza kojih ne stoji ništa. Kao ilustracija te tvrdnje neka nam posluži stanje na području izuma i inovacija. Upravo je to područje na kojem na najbolji način do izražaja dolazi kreativna snaga nekog naroda. A stanje na tom području je nadasve žalosno. Zadnje spomena vrijedno dostignuće je sumamed od prije nekoliko desetljeća. Oni koji pokušavaju nešto učiniti u svojim garažama ili podrumima uglavnom se smatraju čudacima s kojima je najbolje ne imati posla.
Jednom riječju – rekao je na kraju te lementacije moj znanac – mi suviše malo vjerujemo u sebe i svoje sposobnosti, u suviše velikoj mjeri se oslanjamo na čimbenike izvan nas. Tako smo mislili da će nakon uvođenja kapitalizma Hrvatskom automatski poteći med i mlijeko. Grdno smo se iznenadili kada smo u tom proocesu prošli kao bosi po trnju – bar većina hrvatskih građana.
Upitao sam ga:
– Želiš li reći da je vrijeme da nam netko kaže: man up?
Na to je moj znanac slegnuo ramenima. I on kao da je očekivao da netko drugi odgovori na to pitanje.
