Domkratske promjene u Hrvatskoj donijele su sa sobom i promjenu gospodarskog modela. Odustalo se od planske privrede koja je u dotadašnjem razdoblju pokazala značajne slabosti i, bar deklarativno, okrenuli smo se tržišnoj privredi. Mislili smo da ćemo s tim promjenama uskoro stići razvijene zapadne zemlje ili im se bar približiti.
Proteklo je od tada dvadesetak godina i razvoj događaja u njima pomogao nam je da se oslobodimo mnogih iluzija. Dostizanje razvijenih zemelja i dalje je samo san, što više došli smo u situaciju da se borimo za golu egzistenicju. Je li za to kriva tržišna ekonomija?
Naš model
Rekli bismo do kod nas stvari stoje sasvim drugačije. Bolje rečeno, tržišno gospodarstvo je dobrim dijelom samo fikcija, napaćenom hrvatskom ekonomijom u biti upravljaju najvećim dijelom neki sasvim drugi čimbenici. Koji?
Počnimo od naše famozne tranzicije i privatizacije koja je završila na žalostan način i dobrim je dijelom uzrok naših sadašnjih problema. Da li se ta privtizacija odvijala prema načelima tržišne ekonomije? Da li su tvornice, hotelski kapaciteti, trgovački lanci, nekretnine i sve ono ranije stvoreno nacionalno bogtstvo prodavani prema tržišnim načelima? Jesu li za njih dobivena najveća moguća sredstva?
Na žalost, u privatizacijskm procesu primjenjivala su se sva pravila osim onih tržišnih. Nacionalno bogatstvo dijelilo se šakom i kapom miljenicima vlasti i predstavnika kriminalnog milja koji je bio povezan s tom vlašću. Privatizacija se u velikom broju slučajeva svela na pljačku u kojoj su uništene mnoge tvrtke tako da se Hrvatska od nekada srednje razvijene industrijske zemlje pretvorila u državu koja uvozi sve i svašta.
Dakle, u prvoj fazi, iz tržišnog gospodarstva dobili smo čistu jedinicu. Na žalost, popravnog ispita nema za to razdoblje nema. Tko je jamio, jamio je.
Uprave po političkim zaslugama
Da li se vremenom nešto promijenilo? Ne mnogo. Ocjenjuje se da je još uvjek oko pedeset posto gospodarstva u vlasništvu države. I kako država s time upravlja? Da li u upravu i nadzorne odbore imenuje najsposobnije ljude, one će iz onoga što imamo izvući maksimum? Baš i ne.
Nedavni popis pokazao je da su u dvadesetak velikih državnih poduzeća uprave i nadzorni odbori u najvećem broju slučajeva imenovani prema političkom ključu. Često puta su ta ključna mjesta honorar za političke ili neke druge zasluge, nagrada za prijateljstvo ili neku drugu povezanost. Zbog toga se događa da su mnoga javna poduzeća gubitaši i glavni generatori nelikvidnosti koja dodatno Hrvatsku gura u propast.
Koliko se o tržišnom gospodarstvu može govoriti u situaciji kada je vanjski dugo dosegao iznos godišnjeg bruto društvneog proizvoda i kada je taj vanjski dug i u najboljim godinama rastao po stopi većoj od porasta bruto-drutšvenog proizvoda. U takvoj situaciji ne može se govoriti o tržišnoj privredi jer se Hrvatska pretvorila u kravu muzaru koju kreditima muzu strane financijske korporacije.
Gospodarstvo u kojem se rad ne plaća?!
Kakvo je to tržišno gospodarstvo u kojem se rad ne plaća. Procjenjuje se da danas sedamdeset tisuća radnika radi, a ne prima plaću.
Radi se o najobičnijoj pljački, no pljačkašima neće pasti ni vlas sa glave jer za taj kriminal nije predviđena nikakva kazna. U isto kategoriju treba svrstati i rastuću nelikvidnost koja je dosegla iznos od 27 milijardi kuna. Ne plaća se posao ni usluge, mnoge tvrtke zbog toga propadaju, no život teče dalje. Dakle, u našem gospodasrstvu ne vladaju osnovna pravila tržišnog gpospodarstva koja govore da rad, posao, uslugu treba platiti.
Dakle, valjalo bi razmisliti o tome kako u hrvatsko gospodarstvo stvarno primjenjiti “tržišna načela” o kojima se toliko govori.
