Gotovo da nema dana da se u novinama ili na televiziji ne objavi neki prilog o maloljetničkom nasilju. Sileđije napadnu neko dijete zbog par kuna, mobitela, tenisica ili iz čistog mira. Posljedice su često puta zastrašujuće. Nekoliko takvih nasilja završilo je smrću napadnutih, neki su isprebijani do neprepoznatljivosti a neki će vjerojatno čitav život sa sobom nositi traumu nastalu zbog bestijalnog iživljavanja.
Ništa se ne mijenja
Redovito, nakon svakog takvog slučaja, javljaju se stručnjaci različitih profila koji to što se dogodilo objašnjavaju sa svih aspekata. Govore o ulozi obitelji, škole, društva, raspravlja se o tome da li treba pooštriti kazne za maloljetničko nasilje ili samo provoditi one mjere koje već postoje i tako redom. Postavlja se pitanje neće li kažnjavanje samo pogoršati postojeće stanje, odnosno od maloljetničkog delikventa stvoriti pravog kriminalca, krive se sudovi koji ne poduzimaju ništa, krivi se nedostatak odgoja u obitelji i školi, krivi se ovo i krivi se ono.
Sve te rasprave zaršavaju zaključkom da treba hitno poduzeti ozbiljne, cjelovite i ne znam kakve sve ne mjere kako bi se maloljetničkom nasilju stalo na kraj.
Nakon toga nastaje zatišje. Sve do trenutka kada neki maloljetnik ne bude ponovno pretučen. Tada postaje jasno da se nije ništa promijenilo, što više u napadima sudjeluju i oni malojetnici koji su sudjelovali u ranijim napadima, koji su već imali posla sa policijom i sudom – no kao da i nisu. I ponovno počinju rasprave, sve do novog slučaja nasilja.
Zemlja nasilja
Ništa se ne mijenja. Ne može se ni promijeiti i to zato jer nisu otklonjeni uzroci maloljetničkog nasilja. Uzroci su u tome što smo mi zemlja nasilja, prije svega zemlja ekonomskog nasilja. Maloljetničkog nasilja je uvijek bilo i uvijek će ga biti, no jedno je kada je to sporadična, izuzetna pojava uzrokovana nekim socijalnim ili psihičkim devijacijama, a drugo kada je to svakodnevna pojava. A upravo je ono kod nas svakodnevna pojava, nastala s uspostavom novih odnosa u društvu.
Svi mi znamo kakvi su ti novi odnosi. Dobrim dijelom nastali su u vrijeme tranzicijski procesa anuliranjem svih moralnih vrijednosti. Bezbroj je slučajeva da su radnici iz tvrtke koju su godinama izgrađivali svojim radom, preko noći bačeni na ulicu. Kao vlasnik pojavio se iznebuha neki sumnjivi tip koji je zahvaljujući nekim svojim vezama tu tvrtku praktički dobio badava.
Tranzicija je uglavnom završena, sa posljedicama koje na svojoj koži dobro osjećaju svi oni koji žive od svog rada. No, ekonomsko nasilje se nastavlja. Stalan ugovor o radu postaje stvar prošlosti, radnici svakodnevno ostaju bez posla ili se šalju u mirovinu kako bi se pridružili armiji socijalno ugroženih. Radnici mjesecima rade a da ne primaju plaću, uvode im se novi porezi, prijeti im se oduzimanjem naknade za prijevoz na posao, božičnice, regresa.
Jasno je da obitelj, uz školu, mora odigrati ključnu ulogu u odgoju djeteta. Međutim, u sadašnjoj situaciji, kakav oslonac tom djetetu može biti ekonomski obespravljena obitelj koja školarcu ne može kupiti kartu za autobus do škole ili mu dati za sendvič da ga pojede za vrijeme odmora. Kakvim se vrijednostima može naučiti to dijete kada gleda roditelje u naponu snage da jedva spajaju kraj s krajem ili da nemaju za kruh jer su ostali bez posla.
Također. Kako se razvija dijete u situiranoj obitelji koja je došla do bogatstva istim onim ekonomskim nasiljem koje je siromasima oduzelo osnovna sredstva za život. Neće li ono također pomisliti da je nasilje, u stvari, društveno prihvatljiv način ponašanja.
Zaključimo. Sve dok Hrvatska ne postane socijalno pravedna država, voditi ćemo beskrajne i uzaludne rasprave o maloljetničkom nasilju.
