Prelazak iz planskog u tržišno gospodarstvo doveo je do ogromne preraspodjele nacionalnog gospodarstva. Pod geslom da svako vlasništvo mora imati svog titulara nastao je grabež u kojem je dotadašnje takozvano društveno vlasništvo došlo u ruke mahom sumnjivih tipova, povezanih s vladajućom garniturom. Tragedija ne bi bila tako velika da su ti novopočeni vlasnici, koji su do ogromnih vrijednosti došli bez vlastite kune, to što su oteli dalje razvijali. Na žalost, radi neke sitne privatne koristi, upropaštene su mnoge uspješne tvrtke. Tako sada diljem Hrvatske zjape prazne hale poduzeća koje su do privatizacije uspješno poslovala.
Plaće su sporije rasle od BDP-a
Preraspodjela nacionalnog bogatstva nastavila se i nakon grabežne privatizacije.U razdoblju od 2000. godine pa do 2008. kada je postalo jasno da sa svjetskim gospodarstvom nešto nije u redu, Hrvatska je ostvarivala manje ili više zadovoljavajući rast bruto-društvenog proizvoda. Drugo je pitanje koliko su temelji tog rasta, poput vanjskog zaduživanja, bili održivi, no ovog puta nas zanima druga tema.
Riječ je o tome koliko su realne neto plaće pratile rast bruto-društvenog proizvoda. U stvari, podatci govore da plaće nisu pratile rast bruto-društvenog proizvoda. Evo nekoliko suhoparnih brojki. One govore da je u raspodjeli novostvorenog nacionalnog bogatstva manji dio išao radnicima a veći dio je usmjeren u profit. U 2001. godini bruto društveni proizvod porastao je za 3,8 posto a realne neto plaće 1,6 posto. Godine 2002. bruto-društveni proizvod porastao je za čitavih 5,4 posto a plaće 3,1 posto. Taj razmak se nešto smanjio 2003. kada je bruto-drutštveni proizvod porastao 5 posto a plaće porasle 3,8 posto. Godine 2004. i 2005. bruto društveni proizvod rastao je po stopi od 4,2 posto dok su plaće rasle 3,7 posto odnosno 1,5 posto. Godine 2006. bruto-društveni proizvod porastao je za 4,7 posto a plaće za 1,9 posto, godine 2007. za 5,5 posto a plaće 2,2 posto. Krizne 2008. godine porast bruto-društvenog proizvoda smanjen je na 2,4 posto ali su realnne neto plaće rasle još manje, za 0,8 posto.
Promijenjen odnos prema radnicima
Paralelno s tom raspodjelom nacionalnog gospodarstva, došlo je i do promjena u durštvenim odnosima. Radnik koji je u samoupravnom socijalizmu, bar deklarativno, bio alfa i omega svega, u našem tržišnom gospodarstvu sveden je na trošak rada koji se mora zadovoljiti mrvicama s vlasničke trpeze. Za ponižavajući položaj radnika ima dosta drugih primjera. Prosječna plaća je takva kakva je, ponegdje je radnici ni ne primaju iako rade, a nije rijedak slučaj da se, na primjer, blagajnice u trgovčakim centrima prisiljavaju da stoje dok rade. Navodno je takva uputa izdana kako bi blagajnice bile na usluzi klijentima, no u pozadini je želja da se radnik ponizi i da se pokaže tko je gazda.
Odnosi se ne mogu graditi na zastrašivanju i ponižavanju
U mnogim razvijenim kapitalističkim zemljama prevladano je shvaćanje da je radnik trošak kojeg treba zakidati na svakom koraku. Shvatilo se da samo motiviran radnik može dati puni doprinos u radnom procesu. A radnika se motivira ne samo pristojnom plaćom, već i njegovim obrazovanjem i stvaranjem odnosa međusobnog uvažavanja. U Hrvatskoj se u malo kojoj tvrtci prema radnicima odnosi na taj način. Različite stimulacije i nagrade rezervirane su isključivo za menađerski sloj, stvara se osjećaj socijalne nesigurnosti pretežnim zapošljavanjem na određeno vrijeme a prilikom prvih problema u poslovanju radici su prvi na udaru, odnosno daje im se otkaz ili smanjuje plaća
Takav odnos kapitala prema radu jedan je od uzroka niske produktivnosti rada u Hrvatskoj. Odnosi u poslovanju ne mogu se graditi na zastrašivanju i ponižavanju. Zbog svega toga, prijeko je potrebno da se prevlada shvaćanje da su radnici samo trošak i da su manje vrijedan dio poslovanja, kao da se bez njih može. Moramo se izboriti za nove odnose.
