Menadžerima bonus, radnici bez plaće. Industrija na silaznoj liniji. U poljoprivredu uloženo ukupno 40 milijardi kuna poticaja, a proizvodnja sve manja. U školu upisano sto razreda prvašića manje. Iseljavanje se nastavlja.
Stvarnih reformi nema
U Hrvatskoj se ustrajno priča o reformama, navodno su neki rezultati i postignuti, no kada se analiziraju osnovni elementi gospodarskih kretanja tada nije jasno o kojim je to rezultatima riječ. U vrijeme dok je u Europi i svijetu kriza davno prevladana, u Hrvatskoj je industrijska proizvodnja sve manja. Ako se tome doda činjenica da se stanje u poljoprivredi približava katastrofi, očito je da je Hrvatska brod bez kormilara. Istina je da bruto društveni proizvod raste, ali po stopi koja je osjetno manja od nama susjednih zemalja i to jedino zato što je u turizmu broj noćenja i gostiju povećan za pet posto. Do toga je došlo zahvaljujući prije svega problemima s kojima se susreću nama konkurentne mediteranske zemlje.
Propadanje nekada snažne hrvatske industrije se nastavlja. Sudbina brodogradilišta u Rijeci i Puli i njihovih gotovo pet tisuća radnika je neizvjesna. Takav razvoj događaja nekadašnjih divova se mogao predvidjeti. Poslovi su sklapani s ukalkuliranim gubitkom, a za te sjajne poteze menadžment je sebi obilato dijelio bonuse. Došao je trenutak kada nakon tih maestralnih poteza za radničke plaće nije bilo novca.
Nakaradni gospodarski sustav
Brodogradilišta nisu jedina žrtva našeg nakaradnog gospodarskog sustava. Da bi se financirao ogroman državni aparat pun nepotrebnih ljudi koji su na poziciju došli zbog pripadnosti ovoj ili onoj stranci ili po nekoj drugoj liniji, realno gospodarstvo je opterećeno čitavim nizom nameta od kojih je najteži onaj o 25-postotnom porezu na dodatnu vrijednost. Taj porez je za čitavih šest posto veći nego, na primjer, onaj u Njemačkoj, što znači da uz takav namet naši proizvodi jednostavno ne mogu biti konkurentni na svjetskom tržištu. Dodajmo da u mirovinskom sustavu veliku stavku predstavljaju takozvane povlaštene mirovine na koje odlazi dvadeset i pet posto mirovinskog fonda, a i bez toga doprinosi iz plaće pokrivaju tek nešto malo više od pedeset posto ukupnih mirovina, što je također veliki teret koji se mora podmiriti nametima na gospodarske čimbenike.
Izmjena takvog sustava je, bar za sada, nemoguća. Čišćenje državne uprave i ostalih tijela na državnoj i lokalnoj razini od uhljeba, dovelo bi do tektonskih poremećaja s kojima se nitko na političkoj sceni ne usuđuje suočiti. Svakodnevno slušamo priče o ljudima koji ništa ne rade, a primaju plaću, a ako i rade, onda je to šlampavo, ali se zbog toga nitko ne uzbuđuje.
Dodajmo tome da je Hrvatska, uz Bugarsku, Rumunjsku i Mađarsku najkorumpiranija zemlja Europske unije. Praktički do sada nitko nije osuđen zbog korupcije iako se spominju mnogobrojni slučajevi u kojima se barata s milijunima kuna ili eura, ali se sve to uspješno gura pod tepih.
Jednom riječju, čeka nas još jedna sumorna jesen s problemima o kojima se govori dvadesetak i više godina i to navodnim reformama usprkos.
